O dječjim emocijama razgovarali smo sa psihologinjom Evom Jagić Vasilić koja nam je objasnila da dijete treba znati da je svaka emocija u redu, bez obzira radi li se o ljutnji, sreći ili tuzi
Psihologinja Eva Jagić Vasilić i pedagoginja Sonja Srebačić nakon višegodišnjeg rada s djecom osmislile su iskustvene radionice za djecu na kojima ih uče kako regulirati emocionalnu inteligenciju u socijalnom okruženju. Prvu radionicu su osmislile jer su radile s darovitom djecom, a zatim su shvatile da postoji veliki interes pa svoje radionice nude u Centru Prirodno roditeljstvo. Razgovarala sam s psihologinjom Evom Jagić Vasilić o njihovom radu, ali i kako bi roditelji trebali reagirati kada je dijete ljuto, tužno i slično.
"Mi se ne bavimo istraživanjem uzroka, idemo na to da osnažimo dijete da nauči prepoznati emocije, da ih zna imenovati, a da onda zna što s njima učiniti te od koga tražiti pomoć. Najvažnije je da djeca znaju da je svaka emocija u redu. Pokazivanje emocija ovisi o odgoju, sredini, ali i samoj senzibilnosti djeteta, a potiskivanje nije dobro", objašnjava psihologinja.
Na radionicama djeca prolaze osnovne emocije."Sreća, tuga, strah, ljutnja, iznenađenje i gađenje su osnovne emocije koje prolazimo. Zadnje dvije malo manje, nekako smo se vodili za onim emocijama s kojima djeca imaju najviše problema. Vrtić i škola najčešće djecu uče da potiskuju svoju ljutnju, a mi ih učimo da je u redu izraziti svoju ljutnju, ali na primjeren način. Učimo ih kako da se smire, ali i da budu u kontaktu s emocijom", rekla je dalje.
Emocija koja izaziva najviše problema je ljutnja
"Ljutnja je emocija koja najviše muči djecu, zato u sklopu jednog ciklusa imamo dvije radionice koje su posvećene nenasilnom rješavanju sukoba u koje ulaze i socijalne vještine. Htjeli smo osposobiti djecu da što prije nauče rješavati sukobe na primjeren način kroz igre i bitke. Igre su napravljene tako da dijete može uspjeti samo ako surađuje, djeci je potrebno neko vrijeme da to shvate", dodaje Eva te objašnjava da je kod ljutnje važno naučiti dijete da odgodi prvu impulzivnu reakciju i razmisli što bi moglo učiniti. "Svaka emocija je u redu, ali jedino što nije u redu je: ozljeđivanje sebe, drugih ljudi i razbijanje stvari, sve ostalo je manje više u redu", dodaje.
Ima li vaše dijete problema s bijesom? Ovo su znakovi i uzroci
"U dobi s četiri, pet godina (ovisno o djetetu) dijete može početi regulirati emocije, odnosno odgoditi reakciju. Može malo zastati i vidjeti što će učiniti. Djetetu ni jedna emocija nije teška, ako ju netko vidi primijeti i zna da ima potporu - zato je važno vidjeti i čuti dijete", naglašava psihologinja.
Sve se radi kroz igru, meditacije, vizualizacije, relaksacije i tehnike disanja
Sve se radi kroz igru i ima neku simboliku; meditacije, razne vizualizacije, relaksacije te tehnike disanja kako bi se dijete lakše smirilo. "Kad radimo emociju straha kroz igre idemo iz pozicije u kojoj je dijete nemoćno riješiti strah u sve moćniju poziciju kad može nešto učiniti. Svaki put naravno prolazimo te različite tehnike za opuštanje. Strah treba proraditi kao i svaku emociju, nikako ga ne micati od sebe. Naravno, ne može ga svako dijete proraditi isto. Uvijek krećemo od onog što nam se događa kad smo u strahu i što je u stvari realno, a što nije. Gdje mašta divlja, svašta se u glavi događa, a možda nije realno toliki strah. Važno je što se ustvari dogodilo i kako je dijete reagirao. Kroz simboliku i traženje sigurnog mjesta, a dijete treba uvijek znati da se može obratiti roditelju", objašnjava te dodaje da se djeca boje mraka, klaunova, paukova, spavanja, a što su stariji pojavljuje se strah da će ih djeca druga odbaciti.
'Djeci je jako teško reći lijepe stvari o sebi'
"Imamo radionicu koja se bavi samopoštovanjem, gdje djeca uče što je to, ali i kako ga izraziti. Naše iskustvo pokazuje da je djeci jako teško reći lijepe stvari o sebi. Programirani smo da se ne smijemo hvaliti i da je to loše. Namjerno taj dio radionice radimo na kraju kada se djeca već poznaju jer kad dijete ne zna što bi reklo, druga djeca mu pomažu. Tako dobiva podršku u samopoštovanju", kaže dalje.
Ciklus radionica koje se održavaju jednom tjedno ove dvije stručnjakinje zaključile s empatijom; kako prepoznati tuđu emociju i "hodati" u različitim emocijama. Zatim na kraju dolaze do davanja i primanja, da i dijete zna da barem može pokušati, koliko je u njegovom moći regulirati tuđa stanja "Nekima je teško dati nešto od sebe, a nekima je teško primiti. Primanje komplimenata je problem kod velikih i malih, dio njih ne vjeruje u to što čuje, drugi vjeruju, ali im to potiče sram. Ili su pohvale bile prazne, za sve što treba, a i ne treba ili dijete koje uopće nije dobivalo pohvale", kaže dalje te dodaje da je u roditeljstvu važno postaviti granice što mame i tata često izbjegavaju kako se ne bi susreli s negativnim emocijama.
Strahovi koje vaše dijete ne može izraziti i kako mu pomoći
"Kod postavljanja granica, važno je primijetiti osjećaje kod djeteta (ljuti se jer nije dobilo čokoladu), ali ostati kod svoje odluke. Cilj je da smo mi toliko čvrsti da dijete zna da neće uspjeti promijeniti našu odluku jer djeca ipak neće dobiti sve u životu. To je prilika da se na malim stvarima proradi buduće velike stvari i onda dijete iz velike ljutnje uđe u tugu. I tu roditelj treba prigrliti i razumjeti dijete, ali i dalje ostati kod svoje odluke", savjetuje roditelje. "Mi želimo spašavati dijete od negativnih emocija, ali treba pitati dijete kako se može ponašati i dati mu priliku da shvatiti kako može djelovati. Često bježimo od emocija i preusmjeravamo pažnju, a zaboravljamo da djeca često imaju kreativna rješenja", rekla je na kraju našeg zanimljivog razgovora.
