Dijete je spremno na dijeljenje i pomaganje tek kada uspostavi jasan pojam o sebi, a to se obično dešava krajem druge godine života. Između treće i pete godine dijete polako razvija te vještine i stječe iskustva u davanju, a tek za petogodišnjaka možemo reći da zna davati i pomagati
Dijeljenje s drugima, suradnja i pomaganje ponašanja su koje društvo smatra poželjnim i čiji razvoj, u odgoju djece, želi potaknuti. Takvo ponašanje zajedničkim imenom nazivamo prosocijalno ponašanje. Iako je ono korisno i donosi dobrobit drugome: djetetu ili odraslom na koje je usmjereno, važno je već na početku reći, da ono pruža ugodu i ima poželjne posljedice i za onog koji takvo ponašanje iskazuje: daje, pomaže ili dijeli – dijete samo.
Kad je dijete spremno na dijeljenje, suradnju i pomaganje drugima? Dijete je u mogućnosti jasno pokazivati ponašanja usmjerena na druge tek kada je uspostavilo jasan pojam o sebi odnosno kada je postalo svjesno sebe i drugih kao odvojenih bića. Iako i u ovom području postoje individualne razlike, to se obično dešava krajem druge godine života.
U ranom djetinjstvu djeca nisu sklona dijeljenju, suradnji ili davanju svojih igračaka. Takva nesklonost kao i pojačano izražavanje svog vlasništva normalan je period djetetova ranog razvoja. Rečenica "to je moje" često se može čuti od dvogodišnjeg djeteta. Dijete time ne pokazuje sebičnost, već to čini kako bi jasnije odredilo granicu između sebe i okolnog svijeta, učeći tako da ono samo i svijet oko njega nisu jedno. Takva "sebičnost" posljedica je procesa uspostavljanja jasnog pojma o sebi. Dijete u svakoj prilici nastoji potvrditi svoje vlasništvo i posjedovanje i još ga nije u mogućnosti dijeliti.
Petogodišnjak razvija suosjećanje
Prva ponašanja koja dijete pokazuje, a koja su usmjerena na dobrobit drugih, javljaju se već i prije kraja druge godine. Dijete može razumjeti da je i druga osoba u nevolji i emocionalno reagirati na nevolju drugoga (iako ju ne doživljava različitom od vlastite). Ponekad, u želji da utješi, ono može drugom djetetu ponuditi igračku ili neku drugu stvar koja mu je draga. Pomaže odraslima i drugoj djeci. No tek s razvojem jasnog pojma o sebi i odvojenosti od drugih, dijete može početi promatrati situacije sa stajališta drugog, razumijevati, doživljavati osjećaje koje drugi doživljava i imati sposobnost suosjećati s drugima, svjesno da se njegovi i osjećaji drugih razlikuju.
Važno je ovdje napomenuti da su prije treće godine, kontakti među djecom manji i kraće, a sukobi česti (zbog igračaka, pažnje drugog i slično). Iako se prosocijalno ponašanje primjećuje i ranije, tek za petogodišnjaka možemo reći da ima razvijeno suosjećanje s drugima, zna davati i pomagati, dijeli, surađivati, poštovati druge i njihovo vlasništvo. U dobi između treće i pete godine, dijete polako razvija te vještine i stječe iskustva u davanju, dijeljenju, pomaganju, no još ne pokazuje stalnost i konstantnost u takvom ponašanju. Kao i u mnogim drugim područjima, napredak djeteta u području prosocijalnog ponašanja posljedica je spoznajnog i emocionalnog razvoja, ali i iskustva koje dijete ima.
Kako poticati prosocijalno ponašanje?
Iako od najranije dobi možemo primijetiti da su neka djeca sklonija dijeljenju, suradnji i pomaganju, prosocijalno ponašanje se uči i važno ga je poticati u odrastanju djece. To možemo činiti davanjem pohvala djetetu za poželjno ponašanje (smiješak, odobravanje, nagrada…), poticanjem djece da daju i posuđuju svoje stvari (igračke, knjige, hranu…) drugima, ali i vlastitim primjerom. Odrasli s kojima dijete dolazi u dodir, napose roditelji, važni su modeli od kojih dijete uči. Oni, svojim primjerom, najbolje mogu pokazati djetetu kako pomoći, dati, dijeliti, utješiti i surađivati s drugima, potičući tako i razvoj prosocijalnog ponašanje kod djeteta. Ne smijemo zanemariti niti ulogu starije djece, braće i sestara te vršnjaka koji, ako su spremni na dijeljenje, pomaganje i suradnju, pružaju primjer i pozitivno utječu na međuljudske odnose.
Nakon što dijete postane svjesno sebe i svoje odvojenosti od drugoga, možemo ga usmjeravati da se uživi u doživljaj i osjećaje drugog pozivajući ga da se prisjeti sebe i svog iskustva u sličnim situacijama. Također, u ovoj dobi važno je djetetu početi objašnjavati govorom, svoje i tuđe emocije i stanja, a kako bi i ono samo naučilo prepoznavati svoje, ali i osjećaje drugih i tako počelo razvijati svoju emocionalnu pismenost.
Igrajte se zajedno s djecom, sudjelujte u igrama u kojima se sudionici izmjenjuju u aktivnostima ili u kojima se koriste zajednička sredstva za igru (kockice, lutkice, autići, pribor za crtanje i drugi kreativni materijali…), pospremajte i kuhajte zajedno te pomažite jedni drugima. Razmjenjujte stvari s drugima, darujte i posuđujte. Poklonite stvari (igračke, odjeću, knjige…) koje vam više ne trebaju i podsjetite dijete da su i njemu njegovi prijatelji poklonili isto, kada je ono bilo manje. Uključite se u akcije pomoći u susjedstvu, vrtićima, školama.
Bolje poticati, nego kritizirati
Kada razmišljamo o tome kako reagirati u situacijama kada dijete nije sklono izraziti prosocijalno ponašanje, trebamo imati na umu razvojne sposobnosti i mogućnosti djeteta. Važno je da dijete ne kritiziramo i ne kažnjavamo za nešto što je normalan dio njegova razvoja i da ne zahtijevamo od njega nešto na što razvojno još nije spremno. U svakom slučaju, uvijek je bolje poticati i ukazivati na poželjna ponašanja nego kritizirati ona koja ne želimo da se javljaju.
Međutim, djetetu je važno omogućiti da samo odluči hoće li nekome dati neku svoju igračku (odnosno koje će igračke dijeliti s drugima, a koje su mu toliko važne da ih želi imati samo za sebe), pomoći drugome, surađivati ili ne. Dijete će tako učiti na posljedicama svog ponašanja i svom iskustvu. Ni u kojem slučaju dijete nije dobro kažnjavati. Možemo izraziti koje ponašanje smatramo poželjnim, a koje ne te odrediti pravila koja vrijede u igri i druženju s drugima.
Na primjer, pravilo može biti: "ako ti ne dijeliš svoje igračke, ne možeš ih niti uzimati od drugih" ili "svatko se može ljuljati po pet minuta" (pri čemu odrasli pazi da se pet minuta ljulja jedno dijete, a pet drugo). Djecu od malena možemo učiti da čekaju na red (na toboganu, ljuljački), pozdrave ili priskoče u pomoć nekome kome je pomoć potrebna. Iako će u početku takva ponašanja biti usmjeravana i kontrolirana izvana (od strane odraslih) ubrzo će, kada postanu malo starija, djeca to već i sama znati.
Dijete uvijek možemo usmjeravati i poticati na prosocijalno ponašanje, sukladno njegovom razvoju, ali s mjerom. Važno je dopustiti djetetu i da samo istražuje i upoznaje svijet, pa tako i odnose s drugim. Uloga roditelja i odraslih je da osiguraju za djecu sigurnu okolinu (fizičku, psihičku i socijalnu) u kojoj će se to događati, te da im, samo povremeno, pruže podršku, pomažući im da nađu povoljnije rješenje za situaciju u kojoj su se našli. Uloga roditelja nije da razmišljaju umjesto djeteta ili zahtijevaju da se dijete ponaša i misli točno onako kako oni smatraju da bi trebalo.
Važno je znati zauzeti se za sebe
Koliko je dobro i poželjno dijeliti i pomagati drugima, a koliko misliti i raditi "za sebe"? Je li zdravo dijeliti i pomagati drugima, a na uštrb sebi i svojim potrebama i ciljevima? Kao što smo i ranije spomenuli, ponašanje usmjereno prema i za druge, uvijek u sebi sadrži i dio sebičnosti. Osoba koja daje, uvijek dobiva nešto i za sebe: ugodu; osjećaj zadovoljstva; nadu da će i njemu jednom netko pomoći kada će mu pomoć biti potrebna; da će netko i s njim podijeliti nešto što će imati kada će ono to željeti (da će mu posuditi igračku, podijeliti s njim kolač ili čokoladu, posuditi slikovnicu); da će ga netko utješiti kada će mu biti teško i pokazati suosjećanje s njim.
Prosocijalno ponašanje – dijeljenje, suradnja i pomaganje drugima je važno, no važno je znati i moći reći "ne" odnosno zauzeti se i za sebe, kada smatramo da nam je to potrebno i za nas ispravno. Dobra mjera između usmjerenosti na sebe i na druge, odnosno svijest o mogućnosti odabira u svakom trenutku našega života, vještina je koju je poželjno imati i razvijati, a koju možemo naučiti jedino iskustvom.
