Učite dijete da su svi osjećaji u redu, ali da su ponašanja ta koja biramo. Mnogi ljudi smatraju da se emocijama ne bismo trebali puno baviti jer tako postajemo osjetljivi i krhki, a svijet koji nas okružuje je nemilosrdan. Želim vas podržati da odgajate dijete da bude otvoreno i nježno. Ranjivost vodi rastu i razvoju i boljem svijetu općenito
Kada je 1995. godine Daniel Goleman objavio knjigu Emocionalna inteligencija, knjiga je godinu i pol bila na top listama širom svijeta. Tradicionalni psiholozi su bili skeptični prema tada novoj kovanici emocionalne inteligencije koja se ustvari odnosila na sve vještine koje s pameti nemaju puno veze. Stvar je bila u srcu, a ne u glavi. S popularizacijom Golemana i isticanjem važnosti socijalnih vještina, započela je mala, ali važna revolucija: srce je u psihologiji počelo dobivati svoje mjesto. Kako bi se cijela priča odmaknula od znanosti i te nesretne inteligencije koja se dominantno ističe, znanstvenici su počeli koristiti termin socijalno-emocionalne kompetencije i socijalno-emocionalno učenje, da se istakne stalna mogućnost učenja i usvajanja vještina, tijekom cijelog života. Kako to ide kod klinaca?
Rane godine i rana iskustva vezana uz pitanja srca postavljaju kamen temeljac za uspjehe u budućnosti. Bilo da je riječ o školi ili nekom drugom području: osnova su uspostavljanja dobrih odnosa i otvorenosti za učenje, ne samo ono akademsko nego i puno važnije, životno!
Socijalno-emocionalne kompetencije zapravo su gotovo sinonim za mentalno zdravlje djece tijekom ranog djetinjstva. Odnose se na sposobnost djeteta da doživi, regulira i izražava emocije, da ima bliske i povezujuće odnose s drugima, da istražuje svoju okolinu i da uči iz nje. Obuhvaćaju sva životna područja, od obitelji, zajednice, odgovornog građanstva pa do sudjelovanja u društvu općenito. Uključuju vještine poput vjere u sebe, znatiželje, motivacije, upornosti i samokontrole, sve one koje utječu na zdravi razvoj, povjerenje u druge te učenje. Sve se te vještine formiraju u sigurnim, zdravim i njegujućim odnosima, prije svega s roditeljima.
Djeca koja nemaju razvijene socijalno-emocionalne kompetencije u većem su riziku za razvoj problema u učenju, ne ide im dobro u školi, imaju veće šanse za razvoj problema u ponašanju te se češće upuštaju u rizična ponašanja. Navedeni negativni niz je i logičan jer takva djeca nisu odgovorna prema sebi pa ne mogu biti niti prema drugima.
Što djeci onda treba za zdrav i sretan život? Trebaju im sposobnosti koje uče od roditelja, a to ustvari znači da roditelji te iste sposobnosti trebaju njegovati prvi. Samopouzdanje, kapacitet da razviju zdrave veze s ljudima u okolini i vršnjacima, koncentracija i upornost da ustraju u teškim zadacima, sposobnost da jasno pokazuju osjećaje, sposobnost da usmjere pažnju te vještine rješavanja problema.
Kako možete promicati takve vještine kod svog djeteta?
Odgovor se naoko čini jednostavan – budite iskreni, pokazujte jasno svoje emocije! Podijelite one ugodne, ali i neugodne s vašom okolinom. Vi ste najznačajniji model vašem djetetu: zato je vaše emocionalno zdravlje i dobrobit ključno za ravnotežu vašeg djeteta. To nikako ne znači da stalno morate biti sretni i nasmijani!
Roditelji često misle da dijete trebaju štititi od svakodnevnih problema i situacija koje se događaju. Ipak, dijete osjeti kada nešto nije u redu i kada ste vi poljuljani ili uznemireni. Puno je kvalitetnije kada na način koji je djetetu primjeren podijelite svoje stanje. Iako je možda riječ o teškom događaju ili stresnoj situaciji, ako ste u tome zajedno, dijete iz takvog načina uči puno vrijednih stvari o vama kao osobi, koliko vam je ono važno, ali i o životu općenito. Prezaštitnički stav modernih roditelja druga je krajnost od neosjetljivih roditelja koji zaboravljaju na svoju odgovornost i dijele neprimjerene informacije s djetetom. Ishod za djecu oba tipa roditelja može biti vrlo sličan.
Dijeljenje emocija je velik izazov za roditelje jer je to određeno i našim kulturnim kontekstom: ako ste tužni, prestrašeni ili zabrinuti, okolina vas može osuditi kao slabe ili ranjive. Ne daj bože da još i plačete. Možda su vam to i govorili dok ste bili mali i niste ni svjesni da dio emocija potiskujete ili pak ne pokazujete pred svojom djecom. Da se ne uplaše, da im ne bude previše, da se ne brinu. Djeci je ipak previše kada vide da se nešto događ,a ne razumiju razlog ili pak ne razumiju zašto su isključena.
Tada dolazi do puno veće opasnosti: dijete često donosi (njemu) logičan zaključak – da je razlog vašem ponašanju dijete samo. Može osjećati krivnju, može se povući ili pak izgubiti povjerenje u vas. Takve situacije ustvari dovode do neujednačenosti u povezanosti vas i djeteta: kada ste jako pod stresom, dijete osjeća da niste sasvim prisutni za njega, da ga ne doživljavate i da ne vidite njegove potrebe. To može biti vrlo bolno. Ponekad djeca doživljavaju emocije koje ne razumiju. To za njih može biti jako frustrirajuće pa se ponekad može i dogoditi da ne znaju kako to izraziti osim kroz neprimjereno ponašanje. Kada vi kao roditelj osnažite dijete da vam kaže kako se osjeća i u čemu je problem, kroz jezik i davanje značenja onome što im se događa u tijelu, djeca dobivaju alate za kontakt sa sobom i samokontrolu. Nerijetko su djeca koja imaju problema u školi ona djeca kojoj nedostaje emocionalne stabilnosti, a ne inteligencije.
Iskrena i otvorena komunikacija je ključna
Dijete se osjeća važno kada zna što se s vama događa. Ako vam je trenutno u životu puno toga preko vaše mjere i snaga kojima raspolažete, okružite se prijateljima i osigurajte si podršku koja vam treba, čak i ako to uključuje stručnu pomoć. Tako opet svojim primjerom učite dijete. Lekcija šalje jasnu poruku: u životu će biti teškoća, ali je ključ u tome kako se one rješavaju.
Ako vas dijete vidi da dijelite emocije, da izražavate brigu za druge, pomažete im i ako vam je važno kako se osjećaju ljudi u vašoj okolini, iste vrijednosti prenosite na njega. Kad god zamijetite da je vaše dijete pokazalo socijalno odgovorno ponašanje, dajte mu to do znanja. Pohvalite ga iskreno jer tako stječe ne samo dobru sliku o sebi već i počinje razumijevati koja su ponašanja poželjna. Kada vaše dijete nauči izražavati osjećaje i razlikovati ih od ponašanja, tada i vi kao roditelj imate priliku dati djetetu podršku za osjećaje, a opet odlučiti kao odrasla osoba i možda neka ponašanja zabraniti.
Konkretnije, mislim na situacije kada se npr. dijete ljuti jer mu oko nečeg ne želite udovoljiti. Tada je važno da djetetu kažete: "Vidim da si ljut i razumijem te" ili "Vidim da si tužan i žao mi je zbog toga", "Moja odluka je da ipak ne možeš kod prijatelja", "Ne možeš dirati daljinski jer se može pokvariti".
Socijalno-emocionalne kompetencije možete poticati i tako da pitate dijete kako se osjeća ili što misli o tome kako se drugi osjećaju. Primjerice, pitajte: "Kako si se osjećao kada si gledao taj crtić?", "Što misliš kako se osjećala teta u dućanu kada se onaj čovjek derao na nju?", "Kako si se osjećala dok si potrgala igračku?" i tome slično.
Takvim pitanjima potičete dijete da provjerava svoju i tuđu perspektivu, povezuje osjećaje s ponašanjem i reakcijama ljudi oko njega. Djetetu i samima sebi možete pomoći i tako da se povežete s osjećajima u sebi i da ih proživite kroz obično duboko disanje: tako za početak umirujete um i bez prosudbe dozvoljavate da se događa osjećaj koji se rađa. Važno je da dijete učite da su svi osjećaji u redu, ali da su ponašanja ta koja biramo.
Mnogi ljudi smatraju da se emocijama ne bi trebali puno baviti jer tako postajemo osjetljivi i krhki jer je svijet koji nas okružuje nemilosrdan. Ovim vas tekstom želim podržati da odgajate dijete da bude otvoreno i nježno prema sebi i drugima. Ranjivost vodi rastu i razvoju. I boljem svijetu općenito.
Što još možete? Puno čitajte djetetu, posebice slikovnice u kojima se prorađuju neke emocije ili pak životne situacije na djeci primjeren način. Iz mog iskustva, preporučila bih slikovnice iz niza Petra (npr. Petra je dobila brata, Petra ide liječniku, Petra i roditeljska svađa…), slikovnice Plašljiva vjeverica, slikovnice o Groznom Grgi te Priče o zečiću Karlu. Ako vas je ova tema zaintrigirala, potražite knjigu Linde Lantieri i Daniela Golemana: Vježbe za razvoj emocionalne inteligencije.
