'Svim mamama koje ovo čitaju, a imaju slično iskustvo, znajte da će postati bolje. Snažniji ste nego što mislite. Zaista jeste. Sve smo u ovome zajedno, bez obzira jesmo li već majke s bebama u naručju, na nebu ili u trbuhu', piše anonimna mama
Anonimna mama podijelila je svoje iskustvo s dva spontana pobačaja u godinu dana, ali i sve lekcije koje je naučila kroz svoje putovanje prema majčinstvu.
"Objavila sam ovu priču na svom blogu prije nekoliko godina, ali sam je objavila pod privatno jer nisam bila spremna pričati o svojim pobačajima. Kada napišeš nešto i objaviš na Internetu, ta priča ostaje tamo zauvijek, a ja nisam bila sigurna da je to nešto što želim da cijeli svijet vidi. Sada sam shvatila da je tema pobačaja jedna od važnijih tema, a nažalost - još uvijek je jedna od tabu tema, posebno u manjim zajednicama poput moje", napisala je ova mama i dodala kako se nada da će dijeljenjem svoje priče i stvarima koje je naučila iz nje - pomoći drugima koji su prošli ili će tek proći kroz slično iskustvo.
Udarac broj 1
"Suprug i ja vjenčali smo se 2009. godine. Željeli smo čekati barem godinu dana prije nego zaista pokušamo zatrudnjeti unatoč činjenici da sam već imala 34 godine u to vrijeme. Nismo htjeli žuriti prema trudnoći samo zbog naše dobi", objašnjava.
'Trudni smo': Iskrena priča tate o borbi s neplodnošću i teškom putu do bebe
Nakon prve godine braka, počeli su 'pokušavati', ali nije zatrudnjela sve do siječnja 2011. godine. "Možete zamisliti kako smo se osjećali kada smo vidjeli pozitivan test na trudnoću. Bili smo tako uzbuđeni! Istovremeno, bili smo preplašeni oko svih stvari koje bi mogle poći krivo. Inače sam pomalo paničarka i imam strah od nepoznatog, a isto tako sam imala strah od pobačaja te sam pokušavala činiti sve prave stvari: uzimala sam sve potrebne vitamine, išla na redovite preglede i slušala sve savjete svog ginekologa. Sve se činilo dobro. Čak iznenađujuće lijepo i ugodno."
U 7. tjednu trudnoće čula je prve otkucaje srca i osjećala se kao da stvari idu po planu i da će postati roditelji u listopadu te godine. Ono što nije znala je da će se za samo nekoliko tjedana kasnije dogoditi jedna od najvećih tuga u njezinom životu.
"Da ne ulazim predetaljno u priču, morala sam ići na Hitnu oko 12. tjedna trudnoće jer sam odjednom počela obilno krvariti. U tom trenutku sam znala da bebe više nema. Iako vam u bolnici nitko ništa ne govori dok liječnici službeno ne potvrde - znala sam. Bili smo shrvani. Sljedeći mjeseci bili su jako teški i mračni za nas oboje, ali nekako smo prošli i kroz to."
Udarac broj 2
Negdje pred kraj jeseni te iste godine, otkrili su da je ponovno trudna. Bili su jako uzbuđeni, ali bilo je to drugačije uzbuđenje nego onaj prvi put. "Jednom kada iskusite pobačaj, nestaje jedan dio veselja u sljedećoj trudnoći. Pobačaj kao da 'zamrlja' trudnoću zbog vašeg prijašnjeg iskustva. Ne možete si pomoći, a da se se ne brinete kako će se sve to ponovno dogoditi. Ponovno sam radila sve 'prave stvari' i pokušala se što više opustiti."
Nažalost, i ova trudnoća završila je pobačajem kada je nestao otkucaj srca na pregledu u 9. tjednu trudnoće. "Reći da smo bili izvan sebe bio bi potpuno ublažen izraz. Ponovno smo prolazili kroz teške i mračne mjesece. Zatvorila sam se u sebe, potpuno se zatvorila emocionalno i nesvjesno otjerala mnoge ljude od sebe dok sam se pokušavala oporaviti od dva pobačaja u godinu dana. Neki ljudi bili su jako susretljivi i puni razumijevanja, drugi su bili daleko od toga."
Kad se sada prisjeća svega, ima nekoliko stvari koje je naučila. I iako ova mama naglašava da su to njezina mišljenja i njezina stvarnost, zna kako ima puno ljudi koji se neće složiti s njom, koji će se uvrijediti ili koji će sve to smatrati smiješnim. "To je vaše pravo, jednako kao i moje da podijelim s drugima svoju priču i svoje naučene lekcije."
1. Nije vaša krivica
Zaista nije bilo ništa što sam mogla učiniti kako bih spriječila da se to dogodi. Mislila sam da ću, ako uzimam sve vitamine, pročitam svu literaturu, slušam svog ginekologa, ne pušim, ne pijem i ne naprežem se - spriječiti pobačaj. Mislila sam da se sve ne bi dogodilo da sam možda koju godinu mlađa. Kako je uopće moguće barem malo ne kriviti sebe? Ja sam bila ta koja je nosila bebu, sigurno je nešto što sam mogla učiniti drugačije kako bih sve to spriječila. Tek nedavno sam shvatila kako apsolutno ništa od toga nije moja krivica jer nad time nemam nikakvu kontrolu.
2. U redu je plakati
U mjesecima nakon naših gubitaka, sjećam se mnogih dana kada sam samo plakala bez posebnog razloga. Ponekad je bilo dovoljno samo vidjeti nepoznate roditelje i djecu na cesti i ja bih počela plakati. U jednom trenutku, počela sam čak skrivati objave trudnica ili ljudi koji su na društvenim mrežama objavljivali bilo što vezano za svoju djecu. Jednostavno se nisam mogla nositi s time. Bila sam sretna zbog njih, ali osjećala sam veliku tugu što ja ne mogu imati bebu. Plakanje je pomoglo zacjeljivanju jer sam tugovala i otpustila svoje emocije.
3. U redu je ako neka prijateljstva završe
Zbog pobačaja sam se zatvorila i povukla u sebe, ali i udaljila od svih prijatelja koji su bili negativni i nisu pružali podršku. Inače sam jako susretljiva osoba puna razumijevanja, ali tada sam ja bila ta koja je trebala susretljivost i razumijevanje, a neki ljudi jednostavno nisu bili tu za mene. Možda nisu znali kako da budu puni podrške kada nikada nisu prošli kroz slično iskustvo, ali ja se nisam mogla nositi s negativnošću kada sam se i sama osjećala kao da se raspadam. Srećom, imala sam druge ljude u svom životu koji su bili puni podrške iako nisu prošli kroz slično iskustvo. Upravo ta prijateljstva su ona koja njegujem i danas.
4. U redu je razgovarati o tome
Nakon što je prošlo neko vrijeme, trebala sam razgovarati o svojim iskustvima s drugima. Što sam više razgovarala, to sam više počela shvaćati koliko je pobačaj uobičajena i česta pojava. Možda je to zbog načina na koji su me odgajali ili zbog male zajednice iz koje dolazim, ali bila sam naučena da se ne govori o stvarima poput pobačaja jer su predstavljali svojevrsnu sramotu. Naučila sam da upravo zato trebam govoriti o tome. Kako bih pokazala da pobačaj nije nešto čega se treba sramiti ili bojati se govoriti o njemu kako bi ga se što prije zaboravilo. U razgovoru s drugima, shvatila sam da je puno žena u mojoj okolini doživjelo pobačaj, ali jednostavno se nikad o tome nije govorilo.
5. Svaka žena ima svoju priču o putovanju u majčinstvo
Samo zato što ste vidjeli nečiju snimku ultrazvuka prije nego što ste vidjeli svoju, ne znate koliko dugo je tom paru trebalo da dođe do trudnoće. Sjećam se da sam osjećala ljubomoru i jad kad bih na društvenim mrežama vidjela još jednu objavu trudnoće ili još jednu snimku ultrazvuka ili kad bih čula da je još jedna žena postala majka. Sada shvaćam da nikada, ama baš nikada, ne možemo znati nečiju priču do kraja. I drugi su možda imali problema s neplodnošću ili su pretrpjeli gubitak trudnoće. Jednostavno ne znam i nije moje mjesto da sudim, pretpostavljam ili mrzim. Ali, u tom trenutku, imala sam izbor i odlučila sam odmahnuti glavom na takve sretne vijesti. I vjerujem da to zvuči sebično, ali na taj način sam se nosila sa svojim gubitcima.
6. Snažniji ste nego što mislite
Shvatila sam da sam puno snažnija nego što sam mislila. Usred svega, osjećala sam se kao najveći neuspjeh i kao da ću se raspasti svakog trenutka. Ali, nisam se raspala. Prošla sam kroz sve uz podršku i pomoć supruga, obitelji i bliskih prijatelja, pa čak i potpunih stranaca koje sam upoznala na tom putu. Znam da ćete i vi proći kroz to. Samo si dajte vremena, korak po korak, dan po dan.
7. Bit će bolje...
Možda ne sutra ili prekosutra, možda ne nakon nekoliko tjedana ili mjeseci, ali s vremenom će postati bolje. Ona poznata izreka o tome da vrijeme zacjeljuje sve rane istinita je. To zacjeljivanje možda neće izgledati kao što ste mislili, nećete zaboraviti traumu, ali ta trauma će postajati manja kako će vrijeme prolaziti. Bit će dana kada ćete se osjećati kao da se gubite, ali bit će i dana kada ćete se osjećati novo i normalno.
Za mene osobno, istinsko zacjeljivanje dogodilo se tek kad sam rodila zdravu bebu. Prije toga, trudnoća me je izliječila do neke razine, ali tek kad sam postala mama - stvarno sam se osjećala izliječeno i obnovljeno.
I zato, svim mamama koje ovo čitaju, a imaju slično iskustvo, znajte da će postati bolje. Snažniji ste nego što mislite. Zaista jeste. Sve smo u ovome zajedno, bez obzira jesmo li već majke s bebama u naručju, na nebu ili u trbuhu.
