Mama triju kćeri i bebe anđela objasnila je što misli o tome trebaju li mame anđela 'brojati' svoje anđele na nebu kada ih pitaju koliko djece imaju
Melissa Willets mama je tri djevojčice i bebe anđela. Nakon osjećaja krivnje zbog susreta s nepoznatom ženom u trgovini kojoj je rekla kako ima tri kćeri umjesto četiri, Melissa je odlučila podijeliti svoja razmišljanja o tome treba li govoriti drugima da ste roditelj bebe anđela. Ovo je njezina priča:
Prvi put kad se to dogodilo, bila sam u trgovini. Starija žena nasmijala se kćeri i meni i rekla mi kako slatku djevojčicu imam, na što sam ja odgovorila: "Hvala! Imam tri kćeri!" I tada, osjećaj krivnje odjednom je preplavio moje tijelo. Ne, imam četiri kćeri. Jedna od njih je na nebu. Zašto je nisam 'brojala'?
Kako smo kćer i ja nastavile hodati dalje, utješila sam samu sebe: Ne poznajem tu ženu. Zašto bih uopće trebala dijeliti svoju životnu priču s njom? Zašto bih uopće trebala objašnjavati, usred trgovine, kako sam izgubila svoju četvrtu, dragocjenu kćer na kraju trudnoće? Da je ona zauvijek dio naše obitelji? Da će netko uvijek nedostajati, bez obzira što se dogodi ili koliko god vremena prođe? Odgovor: I ne bih trebala.
Posted by Melissa Willets on 20. kolovoza 2015
Ipak, čini se čudno odgovoriti na pitanje 'koliko djece imam', kao da se ništa nije promijenilo. Kao da naše četvrto dijete nikad nije ni postojalo. Kao da me 'zbogom' svim svojim snovima i nadi za nju nije dovoljno potreslo i natjeralo me da ponovno promislim o svemu što sam ikad mislila o životu.
Nije mi se svidjelo kako sam se osjećala zbog toga jer je nisam 'brojala', čak i kad se radilo o potpunom strancu. Istina je da ne znam koji bi bio pravi osjećaj. Ništa se više ne čini kao pravi osjećaj. Ništa se ne čini ugodno ili stvarno. Kad bih rekla nekome da imam četvero djece, a samo troje od njih zapravo 'hoda ovim svijetom', to bi vodilo daljnjim pitanjima i osjećaju tuge za sve nas. Nije kao da mi je potreban podsjetnik na to da moja četvrta djevojčica nije ovdje. Svjesna sam toga svake milisekunde, sekunde, minute, svakog sata, svakog dana.
Ali, onda opet, nakon što smo nastavile hodati trgovinom, moja kćer me je pitala: "Zašto nisi rekla da imaš četiri kćeri?" Nasmijala sam joj se i shvatila da, dok god mi znamo istinu, nije važno što govorimo drugima. Znamo da je i ona naš član obitelji, da se i ona 'broji', da je važna, da je s nama i da je dio nas, čak i ako je beba anđeo i ako nije fizički vidljiva.
Ponekad zamišljam svoju četvrtu djevojčicu zajedno sa svoje tri sestre, kao da je dio njihovog malog društva, dio tima. Jer, naposljetku, i je. Promijenila nas je. Kao što nas je i svaki drugi član obitelji promijenio i zauvijek ćemo biti pod utjecajem činjenica da je bila ovdje.
Baš neki dan, moja najstarija kćer morala je za školski projekt podijeliti stvari o svojoj obitelji i rekla je da ima tri sestre. Kad mi je to ispričala, bila sam jako ponosna i dirnuta. Ipak, kad me ljudi pitaju koliko djece imam, odgovorim troje, jer na kraju svega, vjerujem da nije važno 'brojimo' li našu četvrtu djevojčicu u školskom projektu ili osobi koju ne poznajemo. Kažem li da imam troje ili četvero djece i kažu li moje kćeri da imaju dvije ili tri sestre - važno je da mi znamo da se ona broji. U našoj obitelji ona se broji. Ona je bitna. Ona je bila ovdje. I zauvijek će biti u našim srcima i nijedan neobavezan razgovor to neće promijeniti.
