Najgore što možeš učiniti je da si spočitavaš i da se okrivljuješ. 'Mogla sam mirovati, mogla sam izbjegavati vožnju automobilom, mogla sam odgoditi kućanske poslove!' Sve to vjerojatno ne bi promijenilo krajnji ishod. Trebaš prihvatiti da ti nisi odgovorna i da si učinila sve što si mogla
Nerado se prisjećam dana kad sam završila u bolnici zbog bolova i krvarenja u osmom tjednu trudnoće. Ma sve će to oni tamo srediti - tješila sam se. Dobila sam terapiju i rečeno mi je da mirujem. To je bilo jedino što sam ja mogla učiniti po tom pitanju. Iako je u meni rastao nemir toliko da bih najradije prešetala cijelu bolnicu, disciplinirano sam se držala danih uputa.
Doktori bi dolazili na vizitu i dobivala sam samo šture odgovore na svoja pitanja. Vadili bi mi krv tri puta dnevno da bi pratili povećava li se beta hcg, a ja bih promatrala nalaze nakon kojih nisam imala nikakve konkretne odgovore. Došao je dan D kad sam trebala ići na ultrazvuk nakon kojeg ću znati pravo stanje stvari. Kod komplikacija u trudnoći svaki dan je neizvjestan. I krajnji ishod je neizvjestan.
Mijenjale su mi se cimerice. Neke su dolazile samo na kiretažu (čišćenje nakon spontanog pobačaja) i odlazile kući slomljene i tužne, dok bi druge bile otpuštene sa sretnijim ishodom uz napomenu da kući moraju mirovati. Tog sam dana od jutra bila uznemirena i napokon oko popodneva rađen mi je ultrazvuk. Krvarenje se nije smirivalo, a terapija kao da nije djelovala. Kad mi je doktor priopćio razočaravajuću vijest ona me potpuno slomila.
Nema odgovora na pitanje: "Zašto?"
"Nažalost, nema ničega. Rado bih vas utješio, ali nalaz je takav. Dogovorit ćemo kiretažu u toku dana". Njegove riječi odzvanjale su mi u glavi kao jeka i hodala sam bolničkim hodnikom do svoje sobe kao u bunilu. Razmišljala sam o tome postoji li uopće netko gore. Zašto se takve stvari događaju?
Nisam bila sposobna realno sagledati svoju situaciju u tom trenutku. Realno gledajući, za to nitko nije bio kriv. To se jednostavno dogodi i ne možeš znati razlog. Razlozi mogu biti biološke ili neke druge prirode. U većini slučajeva ni konačan nalaz (phd nalaz) ne daje odgovor na pitanje "zašto". Morala sam se pomiriti s time i nije bilo druge alternative.
Iako sam se raspadala psihički, morala sam naći snage da to prebrodim, jer me doma čekalo moje dijete. Prije nego što sam morala u bolnici zajedno smo slagali čarapice koje je on prerastao za malenog brata ili možda seku. Rastuživala me činjenica da ću morati svom sinu reći istinu. No istovremeno me hrabrio jedan mali tračak nade da ću nakon određenog vremena, kad budem spremna na to, pokušati ponovno. To me je u tom razdoblju držalo na životu.
'Hvala ti, mama, što si bila uz moju kćer kad joj nisam znala objasniti zašto seka nije došla kući'
Najgore je spočitavanje i okrivljavanje
Strašno sam željela to dijete. Isplanirala sam sve unaprijed, čak i imena. Ali život nije scenarij nekog filma da ga možeš ispravljati po želji. Da sam to mogla učiniti ne bih ni trenutka dvojila. Ono što mogu reći iz svog iskustva, a proživjela sam to dvaput, dakle i nakon godinu i pol nakon prvog spontanog, jest da si trebaš dati vremena da preboliš. Ne možeš očekivati da će bol proći kroz tjedan, dva. Ona će možda kod nekih žena trajati i mjesecima.
Glumica o spontanom pobačaju: 'Zašto sam se osjećala posramljeno i slomljeno?'
Najgore što možeš učiniti jest da si spočitavaš i da se okrivljuješ. 'Mogla sam mirovati, mogla sam izbjegavati vožnju automobilom, mogla sam odgoditi kućanske poslove!' Sve to vjerojatno ne bi promijenilo krajnji ishod. Trebaš prihvatiti da ti nisi odgovorna i da si sve učinila što si mogla po tom pitanju. Ne postoji terapija koja bi ti u tom periodu olakšala boli osim one koju si sama propišeš. Ukoliko je to bježanje u samoću - pobjegni! Ako ti je lakše pričati o tome - pričaj o tome ljudima kojima je stalo do tebe!
Iskustva s kiretažom zbog gubitka trudnoće
Nisam gubila nadu
Unatoč svemu ja nisam gubila nadu. Nisam mogla prihvatiti "ne" kao odgovor. Treći put sam izgurala trudnoću do kraja uz terapiju i mirovanje. To je bila najveća nagrada za sve što sam proživjela. Vrlo bitnu ulogu u svemu tome ima vaš partner. Njegov je zadatak da vam pruži dovoljno prostora, a istovremeno da ima strpljenja za oscilacije u vašem raspoloženju, da vam bude oslonac i rame za plakanje. To vam je prijeko potrebno da biste prebrodili to teško i bolno razdoblje.
