Dva puta sam prošla kroz iskustvo poroda mrtvog fetusa, grozno mi je to uopće izreći ili napisati jer je to neopisivo strašno iskustvo. Prolazite kroz trudove koji ne bole, ali boli duša dok vam grubi i hladni liječnik na kraju jednostavno trga to dijete iz utrobe i odnosi ostatke u nepoznato
Mame koje su doživjele gubitak djeteta osnovale su udrugu Centar za majke anđela te su tako odlučile pomoći drugim ženama, ali i boriti se za bolje uvjete u bolnicama. Mama S. podijelila je s Klokanicom svoju bol i priču koju vam donosimo u cijelosti.
Nikad nisam saznala zašto se sve dogodilo
Ja sam jedna od onih koja je recimo zaboravila... prošlo je dosta godina, vrijeme kažu liječi sve rane, i moja je zarasla. No, ožiljak je ostao i ne usudim se puno kopati po njemu. No, zbog drugih divnih žena koje sam putem upoznala i svih onih koje ne poznajem, ali znam kroz što su prošle ili će proći, uključila sam se u udrugu "Centar za majke anđela" koja će pomoći psihološkim savjetima, ali i borbom da uvjeti u kojima proživljavamo jedno takvo teško iskustvo gubitka djeteta ne budu tako strašni.
'Moj sin zaslužuje da ga se pamti, a ne skriva kako vas fotografija ne bi uvrijedila'
Moja priča ukratko: tri pobačaja - jedno u 12. tjednu trudnoće i dva u 17. Imam troje djece, dakle 50 posto trudnoća mi je bilo uredno, a 50 posto je završilo kako je završilo - bez da sam ikada saznala zašto i bez da se i jedan liječnik to zapitao. To je jedan problem! Možda se sve moglo spriječiti!?
Prolazite kroz trudove koji ne bole, ali boli duša
Dva puta sam prošla kroz iskustvo poroda mrtvog fetusa, grozno mi je to uopće izreći ili napisati jer je to neopisivo strašno iskustvo. Prolazite kroz trudove koji ne bole, ali boli duša dok vam grubi i hladni liječnik na kraju jednostavno trga to dijete iz utrobe i odnosi ostatke u nepoznato, a vi ostajete jadni na krevetu u predvorju rađaone, odvojeni samo jednim paravanom od ostalih žena, sretnih i nesretnih, svaka sa svojom pričom. Jedva sam ovo napisala - ostalo je neizrečeno već više od 15 godina.
Nije moglo biti drugačije u svojoj suštini, no liječnik je mogao biti nježan, ja sam mogla biti sama u sobi sa svojom tugom i privatnošću i mogli su mi reći gdje će i kako odvesti ili pokopati to moje nerođeno dijete. Jer to meni nije bio fetus - bilo je moje malo dijete koje sam s veseljem čekala. To su drugi, treći i četvrti problem!
Sve sam potisnula jer nisam imala s kim razgovarati
Na kraju ja sam sretnica: imam troje zdrave djece za razliku od brojnih žena koje ne mogu imati niti jedno, a prošle su isto što i ja. Sve sam potisnula, djelomično iz razloga što nisam mogla s nekim o tome pričati, niti sa suprugom jer on uopće ne može dokučiti niti tjelesno niti emotivno kroz što sam prošla (on je s Marsa, a ja s Venere, u to sve više vjerujem), a niti s nekim drugim jer razumjeti mogu samo oni koji imaju slično iskustvo. Ostali će uglavnom reći „proći će – vrijeme liječi sve rane, vidjet ćeš“ ili „sretna si – imaš svoju zdravu djecu“, i slično. I to je peti problem!
Ja sam majka dvoje djece: jedno spava na nebu, a drugo na meni
Eto, rekla sam odnosno napisala i odškrinula vrata... moramo svi više i otvorenije razgovarati - muž i žena, žena i liječnik, mama i kćer, prijateljica i prijateljica. Onda ćemo početi rješavati sve navedene probleme i bit će nam lakše kada nam život donese tako teška iskustva.
S.
