'U kojim drugim tragičnim životnim okolnostima se podrazumijeva da patnju i bol držimo sami za sebe? Nosimo li se sa smrću partnera ili roditelja bez podrške? S rakom? S bolesti djeteta? Zašto bi pobačaj bio drugačiji,' piše anonimna mama
Anonimna mama objasnila je zašto je odlučila stati na kraj nepisanom pravilu o neobjavljivanju trudnoće prije 12. tjedna zbog straha i srama od spontanog pobačaja:
Postoji mnogo društvenih normi oko trudnoće, rođenja djeteta i odgoja djeteta koje se ponekad čine toliko očite novoj mami da ih ni ne preispituje, a dok god je put toliko dobro razgažen - naći ćete samu sebe kako slijedite svaku drugu majku prije vas.
Naučila sam u svojoj prvoj trudnoći da slijediti savjete ne znači nužno olakšati ili poboljšati stvari te sam postala skeptična i cinična oko svih drugih savjeta koje sam dobila tijekom godina. Kako sam postajala sve opuštenija kao majka, naučila sam ignorirati savjete, odmaknuti se od tuđih mišljenja i ne vjerovati svakoj 'mudroj' majci koja je to postala prije mene.
Kad sam saznala da sam trudna po drugi put, sjetila sam se tog tradicionalnog pravila o neobjavljivanju trudnoće do drugog tromjesečja iliti do 12. tjedna. Kao što je to bio slučaj i u mojoj prvoj trudnoći, moj emocionalni krajolik postao je oblačan, moje fizičko zdravlje pomalo je posrnulo, a moje tijelo počelo se širiti i prolaziti kroz nove promjene, baš kao i moji kratkoročni i dugoročni životni planovi. A, ipak, trebala bih sve to držati za sebe sljedeća dva ili tri mjeseca. Došlo mi je do glave koliki je to teret, ne samo zato što sam inače ekstrovert i osoba koja voli razgovarati i dijeliti svoja iskustva, nego i zato jer se to činilo kao moja odgovornost - da mi takvo nešto ne izmakne.
Zašto bih patnju čuvala kao tajnu?
Počela sam se pitati, koga ću točno povrijediti ako ova tajna više ne bude tajna? Zašto ljudi ne bi trebali znati ovu veliku promjenu koja mi se događa u životu?
Jedini razlog kojeg sam se sjetila je onaj kojeg smo svi čuli jako puno puta: "Što ako ćeš imati spontani pobačaj?" Budući da su šanse spontanog pobačaja velike u prvom tromjesečju, nitko ne želi podijeliti takve užasne vijesti ili razgovarati o gubitku trudnoće. No, što sam više razmišljala, dolazila sam do istog zaključka - zašto bih to željela čuvati kao tajnu? Zar moj poslodavac ne bi mogao razumjeti fizički i emocionalni šok gubitka trudnoće? Zar me moja obitelj i prijatelji ne bi podržavali i bili tu za mene i suosjećali s istim osjećajem tog gubitka?
Što sam više o tome razmišljala, više mi je problema zadavalo, ta ideja da je nešto pogrešno sa spontanim pobačajem, da je nešto pogrešno s majkama koje izgube bebu, da je to nešto što trebamo skrivati i žalovati za time u tišini i samoći. U kojim drugim tragičnim životnim okolnostima se podrazumijeva da patnju i bol držimo sami za sebe? Nosimo li se sa smrću partnera ili roditelja bez podrške? S rakom ili drugim bolestima? S bolesti djeteta? Zašto bi pobačaj bio drugačiji?
Pobačaj nije nešto s čim bih se htjela suočiti bez podrške
I zato sam odlučila objaviti svoju trudnoću u osmom tjednu, nedugo nakon što sam saznala da sam trudna. Odlučila sam tu vijest podijeliti ne unatoč mogućnosti spontanog pobačaja već zbog te mogućnosti. U osmom tjednu sam rekla i svom poslodavcu jer ako ću imati pobačaj - želim imati podršku i uzeti slobodne dane. Rekla sam svim svojim najbližim prijateljima jer u slučaju pobačaja, želim biti u mogućnosti s njima o tome razgovarati. Rekla sam svojoj obitelji jer bi i oni zajedno sa mnom osjećali taj gubitak i bili mi najveća podrška. Na kraju krajeva, znala sam da pobačaj nije nešto s čime sam se htjela suočiti bez podrške i suosjećanja.
Čitam o toliko žena koje pričaju koliko su se zbog pobačaja osjećale usamljeno, kako su se s patnjom morale nositi toliko privatno. Nisam iznenađena što se mnoge žene osjećaju samo, upravo zbog te društvene norme koja nam nalaže da skrivamo svoju trudnoću i koja kao da govori da postoji nešto sramotno u pobačaju. Ne govorim da nije teško razgovarati o tome ili da bi taj gubitak mogao biti ublažen, ali mislim da je važno maknuti sram oko pobačaja i uključiti naše najbliže kada smo za to spremni jer ćemo samo tako stati na kraj ovoj bolnoj i psihološko razarajućoj praksi. Skrivanje naših trudnoća ovjekovječuje sram zbog pobačaja i na kraju nas ostavlja s osjećajem veće samoće ako se ta neizbježna situacija dogodi, bilo to prije ili poslije 12. tjedna.
