'Svaki gubitak trudnoće, malen ili velik, dio je ženine povijesti kao majke i kao žene. Priča svake majke zaslužuje da je se čuje', piše mama dvoje djece koja je prije šest godina imala spontani pobačaj
Wendy Wisner je mama dvoje djece, a prije šest godina imala je spontani pobačaj iako nije bila ni svjesna da je trudna. Nikad nije mislila da se njezin pobačaj 'računa', prije nego što je razgovarala s drugim ženama sa sličnim iskustvom. Ovo je njezina priča:
'Još uvijek ne razmišljam o sebi kao o osobi koja je proživjela pobačaj'
Kad je moje prvo dijete imalo dvije godine, mnoge od mojih prijateljica sa sličnom dobi djece bile su ponovno trudne ili barem razmišljale o novoj trudnoći. Ja sam znala da želim još jedno dijete jednog dana, ali tada nisam bila spremna. Moj sin još uvijek nije prespavao noć, njegovi ispadi bijesa bili su na vrhuncu i osjećala sam da se stvari moraju malo smiriti prije nego li se odlučimo za novu bebu.
Koristili smo kontracepciju i moje menstruacije su bile redovite. Baš zato sam znala da nešto nije u redu kada sam imala jako kratku menstruaciju iza koje je slijedio tjedan mučnina i zatim još krvarenja tjedan nakon toga. Moja prva misao bila je da nešto nije u redu s mojim hormonima. Još uvijek sam dojila, možda je to bio razlog? Nazvala sam primalju koja je porodila mog sina i ispričala joj svoju situaciju. Prve riječi koje su izašle iz njezinih usta bile su: "Zvuči kao da imaš pobačaj."
Čak i dok sada pišem ove riječi, zaslijepljena sam tom riječi: 'pobačaj'. Još uvijek ne razmišljam o sebi kao o osobi koja je proživjela pobačaj. Nisam pokušavala zatrudnjeti. Nisam imala pojma da je beba 'pustila korijen' u meni. I odjednom mi netko govori da sam bila trudna, ali više nisam.
Zakašnjela menstruacija ili spontani pobačaj?
Odmah sam kupila test za trudnoću koji je bio negativan. Ali i dalje sam krvarila i osjećala se užasno i zato sam otišla ginekologu kako bih dobila više informacija. On je napravio ultrazvuk na kojem se nije vidjelo ništa i zatim napravio još neke pretrage kako bi vidjeli je li sve u redu. Sljedeći dan me je nazvao i rekao mi kako je mala količina trudničkih hormona pronađena u mojoj krvi. Pitala sam ga što to znači, a on je rekao da sam ili trudna ili sam pobacila.
'Zašto sam tugovala zbog djeteta koje je vjerojatno živjelo u meni tjedan dana?'
Bila sam zbunjena i uznemirena. Ako sam trudna, zašto onda krvarim? A ako sam pobacila, to znači da sam bila trudna i da sam izgubila bebu. Moji majčinski instinkti su me preplavili i odjednom sam se počela osjećati ludo zaštitnički prema malom stvorenju koje je možda postojalo. A sama ideja tog neznanja da je postojalo me uništavala. Osjetila sam kako se moj trbuh stisnuo, a dah mi je postao plitak i težak.
Pročitajte kolumnu mame Marlene Sviličić: 'Nakon spontanog pobačaja srušio mi se svijet'
Opet sam nazvala liječnika i pitala ga što da dalje napravim. Rekao mi je da se vratim za nekoliko dana i da ako se broj hormona poveća, značit će da sam trudna, a ako se smanji, značit će da sam imala pobačaj. Nakon sljedećeg uzimanja krvi, nije bilo trudničkih hormona i moje krvarenje je prestalo. Imala sam pobačaj. To sam i očekivala. Ono što nisam očekivala, je da sam se 'srušila' na pod kupaonice i počela bjesomučno plakati.
Zašto sam tugovala zbog djeteta koje je vjerojatno živjelo u meni tjedan dana? Rani pobačaji su česti, to svi znamo. Beba vjerojatno nije bila ništa više od grudice stanica. Možda je to bila samo "biokemijska trudnoća" (pojam koji mrzim). Toliko toga mi se motalo po glavi, a svi su mi rekli da previše razmišljam o tome.
'Tugovala sam zbog nečeg što je bilo stvarno, ali nečeg što se u isto vrijeme činilo posve nerealno'
Osjećala sam se posramljeno što sam uopće nešto osjećala, a ipak se nisam mogla otarasiti osjećaja tuge zbog onoga što je moglo biti. Ta "nakupina stanica" bila je kombinacija DNK mog supruga i mene, to je moglo biti čudesno biće, baš poput mog malog dvogodišnjaka koji je spavao pokraj mene, sa svojim ručicama položenim preko mog trbuha. Tugovala sam zbog nečeg što je bilo stvarno, ali nečeg što se u isto vrijeme činilo posve nerealno.
Ostatak te godine provela sam u nekoj čudnoj panici. I dalje se nisam osjećala spremno za drugo dijete, ali željela sam znati više o bebi koju sam izgubila. Razmišljala sam o njoj kao o djevojčici i svaki put kad sam vidjela malu djevojčicu, pomislila sam na svoju bebu. Činila sam to nesvjesno, instinktivno. Osjećala sam se tako blesavo što sam bila privržena ideji tog djeteta, dijete koje je jedva postojalo, koje nitko nije tražio.
'Svaki gubitak trudnoće, malen ili velik, dio je ženine povijesti kao majke i kao žene'
Otada je prošlo šest godina. Imam dvoje djece sada i moja obitelj čini se potpunom. Još uvijek razmišljam o onom djetetu kojeg smo mogli imati. Većinu vremena, osjećam se uzrujano kad razmišljam o tome s koliko sam malo podrške morala prolaziti kroz složene osjećaje zbog pobačaja. Voljela bih da ljudi u mom životu nisu tako olako odbacili taj incident. Voljela bih da nisam pokušavala utišati svoje misli o tome - da nisam osjećala takvu sramotu o tome koliko je to duboko utjecalo na mene.
Ne vjerujem da je moje iskustvo bilo jednako kao kod majki koje su izgubile svoje bebe kasnije u trudnoći, koje su imale puno pobačaja ili nikada nisu uspjele iznijeti trudnoću do kraja. Ali, svejedno vjerujem da su svi pobačaji značajni. I nikad nisam mislila da se moj 'računa', prije nego što sam razgovarala s drugim ženama sa sličnim iskustvom, koje su njihove intenzivne emocije također iznenadile.
Mislim da moramo razgovarati o svim iskustvima o spontanim pobačajima, kako god oni izgledali. Toliko puno žena se potiče da nastave dalje ili da ponovno pokušaju, a upravo zbog takvih izgovorenih riječi - te se žene samo osjećaju usamljenije. Nije zdravo potiskivati osjećaje ili ih odbacivati. Svaki gubitak trudnoće, malen ili velik, dio je ženine povijesti kao majke i kao žene. Priča svake majke zaslužuje da je se čuje.
