Želim dijete Liječenje neplodnosti 3286 prikaza 15. listopada 2018.

'Da sam barem znala da je bol bol. Neovisno je li 6. tjedan trudnoće ili 36.'

Foto: Guliver/Shutterstock

'Dobro da je sad, a ne u dvadesetom tjednu. Dobro da je sad, a ne da se nešto dogodilo kad se beba rodi. Dobro da je sad...' Nije bilo dobro i nikada neće biti

Naša čitateljica Ana odlučila je podijeliti svoju bolnu priču o gubitku bebe u 6. tjednu trudnoće u nadi da će pomoći drugima, posebno na današnji Dan sjećanja na bebe anđele - djecu preminulu tijekom trudnoće, na porođaju ili neposredno nakon porođaja.

Želite li podijeliti svoju priču s nama, javite nam se na e-mail: info@miss7mama.hr ili u inbox na Facebook missMAMA.

Možda te zanima... Dan sjećanja na bebe anđele: Snažne i bolne poruke mama koje su izgubile bebu Želim dijete

Ovaj tekst pišem iz dva razloga. Kada su mi i samoj trebale slične riječi, nisam ih pronalazila ni u jednom kutu interneta, a možda bi bilo malo lakše da sam ih pronašla. Silno sam trebala čuti iskustvo slično mojem. Drugi razlog je moj način samoizlječenja od boli koju sam predugo zatomljavala.

Prije dvije godine sam imala spontani pobačaj. Moja prva trudnoća, jako željena, iščekivana s velikim veseljem i uzbuđenjem. Trudnoća koju sam dijelila s najboljim prijateljem, mužem, kojem sam zahvalna što je i svoju i moju tugu tako hrabro nosio. 

'Hvala ti na prilici da budem tvoja mama, makar u mislima'

Kada smo prvi put vidjeli dvije crtice na testu za trudnoću, sve što smo godinama gradili kao par, dobilo je još veći značaj. S veseljem smo našu sreću podijelili s najbližima. Gledali smo naše mame kako se vesele što će postati bake, a ponosni tate, djedovi. Veselje naše braće i sestara što u obitelj dolazi još jedna maza. Trudnoću smo potvrdili kod ginekologa, iako je bilo prerano da vidimo srce.

Krv koju sam ugledala srušila mi je svijet

Ne mogu reći da sam imala ikakve konkretne simptome rane trudnoće, niti da sam na bilo koji način mogla prepoznati nadolazeći spontani. Ništa osim ružnog osjećaja u grudima tog jutra. Nervoza i grč u želucu me pratio otkad sam se probudila

Bila sam u šestom tjednu kada sam otišla do kupaonice, samo da provjerim je li sve u redu. Nije bilo. Krv koju sam ugledala mi je srušila svijet. Iste sekunde sam pokupila mamu i odjurile smo kod ginekologa. Strah koji sam osjećala ipak nije bio jači od moje tvrdoglavosti i nade da će ipak sve biti u redu. Muž je bio na poslu i nisam ga htjela odmah zvati, neka mi prvo liječnik kaže da je beba dobro.

Možda te zanima... 14 stvari koje znaju mame koje su imale spontani pobačaj Želim dijete

Moj ginekolog je bio na godišnjem, a pregledao me liječnik koji ga je mijenjao. U suzama sam ležala na stolu, tresla se kao nikad prije i molila se samo da čujem dobre vijesti. Čim je započeo pregled, liječnik je hladno rekao: "Ništa od toga, ovo je gotovo". Od šoka mi je šumilo u ušima, nisam se mogla skoncentrirati na to što je govorio. Sjećam se još jedne rečenice: "Pa prirodno ste zatrudnjeli, imate sreće, nije ovo ništa. Puno žena ni ne zna da je imalo spontani u tako ranim tjednima". Nakon razgovora punog bešćutnosti i hladnoće, uputio me na odjel. Ispred vrata me dočekala mama kojoj od suza nisam ni mogla ispričati što sam čula.

bolnica, operacija | Author: Thinkstock Foto: Thinkstock

 

Sestre, jedini pozitivan dio moje bolničke priče, su me smjestile u sobu. Nakon nekog vremena čujem drhtavi glas mog muža kako me traži. Kad se pojavio na vratima s pitanjem "Šta je bilo mazo?", još jednom sve moje pada i gušim se u suzama. Toliko emocija u jednom trenutku: jesam li ja kriva, jesam li i njega razočarala, kako se ovo baš nama događa, postoji li ipak još šanse da sve bude u redu?

Odbijala sam kiretažu dok ne vidim da je Beta u padu

Svaki sljedeći liječnik je bio hladniji od onog prethodnog. Ne pamtim niti jedan pristup empatije ili suosjećanja. Ljutila ih je moja tvrdoglavost jer sam odbijala kiretažu dok god ne vidim da je Beta u padu. Nakon dva dana puštaju me kući za vikend, neka se vratim u ponedjeljak gdje će opet obaviti pregled i izvaditi Betu. Tog vikenda se slabo sjećam. Uglavnom je to bila borba s napadima panike i prisilnim pozitivnim mislima.

anđeo Možda te zanima... Pismo mame koja je izgubila bebu u 9. mjesecu trudnoće Trudnoća

U ponedjeljak dolazim u bolnicu gdje mi nitko ne želi reći nalaze Bete. Prošla su dva sata i već ljuta ulazim u sobu gdje su sestre pile kavu. Glavna sestra mi odgovara: "Žao mi je mala, Beta je pala". Tad sam se prvi put onesvijestila od tuge. Možda glupo zvuči, ali kad sam čula njene riječi, samo mi se zamračilo pred očima. Uvode me kod liječnika koji me prvi pregledao da se dogovorimo kada ću na kiretažu. Vidno ga živciraju moje suze dok izgovaram da mogu doći sutra ujutro.

'Napravili su mi kiretažu, ali i dalje sam bila trudna'

Sljedeće jutro, koračam s divnom i dragom sestrom s odjela, koja mi je uvodeći me u operacijsku salu šapnula: "Sretan imendan"

'Dobro da je sad, a ne da se nešto dogodilo kad se beba rodi'

Oko mene su danima poslije bili krasni ljudi koji su me tješili. Pričali su mi, ako je moralo biti, dobro da je sad. Dobro da je sad, a ne u dvadesetom tjednu. Dobro da je sad, a ne da se nešto dogodilo kad se beba rodi. Dobro da je sad... Nije bilo dobro i nikada neće biti.

Zbog tih dobronamjernih savjeta sam prestala pričati o tom ljetu. Bilo me je sram reći da me boli i da patim jer ima toliko puno ljudi kojima su se desile gore stvari. Bilo me sram reći da ne znam kako se nositi s tom boli. Čak sam dan nakon kiretaže nazvala mamu i sestre i rekla im: "Dobro sam, evo, vjerujte - sve je u redu, nisam tužna."

A nisam bila dobro. Osjećala sam se prazno, usamljeno, teško, pretučeno. Muž je silom prilika ubrzo išao na teren koji je potrajao godinu dana. Dolazio bi vikendima. A preko tjedna ja sam se gubila u traženju utjehe. Čitala sam knjige o samopomoći, palila svijeće za svoju izgubljenu bebu, plakala noćima i šutjela o tome, jer me bilo sram. Da sam barem imala hrabrosti nekome priznati, možda bi psihički oporavak kraće trajao, a trajao je predugo, traje još uvijek. Da sam barem negdje pročitala da je bol-bol. Neovisno o tome je li to šesti tjedan ili 36. Bol koja me proganjala, a nisam znala što bih s njom.

 | Author: Shutterstock Foto: Shutterstock

Možda te zanima... Fotografije koje pokazuju bol i prazninu zbog gubitka djeteta Želim dijete

Nakon godinu dana sam uspjela opet zatrudnjeti. Trudnoća je bila zdrava, mirna, ali puna straha. Ovo ljeto sam rodila moje dijete duge. Sreća, ljubav, mir, obitelj, sve to je naša curica donijela u kuću.

Da su barem liječnici bili malo suosjećajniji

Svoje prve trudnoće se često sjetim. Ne plačem više, presretna sam za suze. Ali stara bol je ista. Ne mogu reći niti da je vrijeme izliječilo rane, niti je moja djevojčica napravila da zaboravim na spontani. Niti trebam na njega zaboraviti. Samo sam se navikla na bol. Upravo činjenica da sam se trebala naviknuti na tu bol mi je pomogla. Silno sam se trudila šutjeti o tome i zaboraviti, a samo sam se trebala naviknuti. 

Možda bi to grozno iskustvo bilo manje grozno da su liječnici bili malo suosjećajniji. To nikad neću znati

Sve što mogu reći je da će biti lakše. Neće boljeti manje, ali će biti lakše. Samo treba naći zdravi omjer šutnje i priče o boli. Neka vas ne bude sram priznati da ne znate kako se nositi s tugom. Ne mjerite vašu bol s nečijom drugom, tu nema puno utjehe.

Ja sam majka dvoje djece: jedno spava na nebu, a drugo na meni

Poslije dvije godine, još uvijek ne nalazim odgovore na sva moja pitanja. Zašto se to moralo dogoditi, čime sam to privukla u život? Više ih niti ne tražim. Dogodilo se i to je sve. Sada nema jutra da se ne zahvalim na svojoj curici, koja mi je donijela toliku neizmjernu sreću, ali se zahvalim i na svojoj prvoj bebi zbog koje se još više trudim uživati u majčinstvu i svjesna sam koliki je to dar i blagoslov. Ako sam jednoj ženi pomogla ovim tekstom, moja misija je ispunjena. Bit će lakše, vjerujte.

Želite li podijeliti svoju priču s nama, javite nam se na e-mail: info@miss7mama.hr ili u inbox na Facebook missMAMA.

Trudnica Možda te zanima... 'Tuga nakon spontanog pobačaja ostaje i u novoj trudnoći' Trudnoća

 

  • Ana1990

    Draga Ana, srce mi se stegnulo citajuci ovo sve. Zagrli svoju curicu i poljubi, a sigurna sam da vas troje imate predivnog malog anđela čuvara koji vad gleda i pazi odozgo. A za doktore nemam rijeci, znam da je njima to svakodnevica i da su vec hladni prema tome, al ako vec nemaju lijepu i toplu rijec barem neka se ne izivljavaju i ponizavaju zene psihicki i fizicki. Zanima me na kojem dijelu svog puta zaborave da su tu da pomazu, a ne da nam zagorcavaju tako teske i mucne trenutke. ❤

  • Ana1990

    Draga Ana, poznajem svaki kutak tvoje boli koju si prosla... nisam do sad niti znala da je danas Dan sjecanja na bebe andjele, iako to meni ne treba, jer ne prodje ni dan da se ne sjetim na one izgubljene, a ih imam cetiri... Citajuci tvoj tekst tek sad sam shvatila koliko je prazno moje narucje... Od prve do zadnje trudnoce sve zeljene, sve toliko godina cekane, a sve izgubljene. I ne mogu se zaliti zaista na lijecnike i sestre u cijim sam se rukama nasla svaki put kad se dogodio taj nemili dogadjaj. Da li slucajno ili me cuva neki andjeo uvijek sam imala dobro osoblje oko sebe, ali da istina je jako, uzasno boli recenica '' Bolje sada nego da se dogodilo kasnije'' i '' Barem znas da mozes zatrudniti'' ili onih dobronamjernih ljudi koji salju slike svoje djecice u takvim slucajevima - uh boli onda jos vise... Nama se sreca jos uvijek nije osmjesila, nasa borba i dalje traje... Al snagu mi svakog jutra da cinjenica da nakon svega dolazi duga i da sve mi mame andjela jednog dana ipak u narucje primimo svoje bebe zive, zdrave i tako posebna. Hvala sto si podijelila svoju pricu i ponovno mi dala snage za novi dan. Draga jaka zeno, divim se tvojoj snazi. :*

  • Avatar Grizli
    Grizli

    Draga Ana,  poznajem svaki kutak tvoje boli koju si prosla... nisam do sad niti znala da je danas Dan sjecanja na bebe andjele, iako to meni ne treba, jer ne prodje ni dan da se ne sjetim na one izgubljene, a ih imam cetiri... Citajuci tvoj tekst tek sad sam shvatila koliko je prazno moje narucje... Od prve do zadnje trudnoce sve zeljene, sve toliko godina cekane, a sve izgubljene. I ne mogu se zaliti zaista na lijecnike i sestre u cijim sam se rukama nasla svaki put kad se dogodio taj nemili dogadjaj. Da li slucajno ili me cuva neki andjeo uvijek sam imala dobro osoblje oko sebe, ali da istina je jako, uzasno boli recenica '' Bolje sada nego da se dogodilo kasnije'' i '' Barem znas da mozes zatrudniti'' ili onih dobronamjernih ljudi koji salju slike svoje djecice u takvim slucajevima - uh boli onda jos vise... Nama se sreca jos uvijek nije osmjesila, nasa borba i dalje traje... Al snagu mi svakog jutra da cinjenica da nakon svega dolazi duga i da sve mi mame andjela jednog dana ipak u narucje primimo svoje bebe zive, zdrave i tako posebna. Hvala sto si podijelila svoju pricu i ponovno mi dala snage za novi dan.  

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.

Vezani članci