Razgovarali smo s pedagoginjom Gabrijelom Kaluđer i psihologinjom Mijom Roje Đapić o tome kako se dolazi do odluke o ponavljanju razreda prema Zakonu o odgoju i obrazovanju te kako pomoći djetetu prije
Uoči Međunarodnog dana obrazovanja, i u školskoj godini u kojoj je krenula dugo najavljivana i očekivana reforma te u kojoj se održao najduži štrajk zaposlenih u školama u povijesti samostalne Hrvatske, javnost je zaprepastio podatak koji je iznio HRT kako prošle godine prvi razred osnovne škole nije završilo 125 učenika.
Najviše ponavljača prvašića u Virovitičko-podravskoj i Međimurskoj županiji
Prije šest godina prvi razred nije prošlo 136 prvašića, a rekordna je bila šk. god. 2015./16., kada je malih ponavljača bilo 154. Što se županija tiče, prema podacima Ministarstva obrazovanja, već je godinama najviše ponavljača u Virovitičko-podravskoj i Međimurskoj. Inače, učenici najčešće ponavljaju sedmi razred, zatim peti, pa prvi, piše HRT.
Nazvali smo nekoliko učiteljica razredne nastave i ravnatelja iz nekoliko osnovnih škola i gotovo svi su nam rekli da u posljednjih 20 ili 30 godina nisu imali ni čuli za slučaj da je učenik ponavljao prvi razred osnovne škole ili čak bilo koji razred u razrednoj nastavi.
Prema Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi koji je na snazi od 1.1.2020., članku 75. "za učenika koji na kraju nastavne godine ima ocjenu nedovoljan (1) iz najviše dva nastavna predmeta, škola je dužna organizirati pomoć u učenju i nadoknađivanju znanja kroz dopunski nastavni rad koji je učenik dužan pohađati".
Učiteljsko vijeće donosi odluku za učenike razredne nastave
Magistra pedagogije Gabrijela Kaluđer objasnila nam je kako se odlučuje i tko sve odlučuje da učenik treba ponavljati razred te koja je uloga pedagoga.
"Ako govorimo o učeniku predmetne nastave, opći uspjeh na prijedlog razrednika utvrđuje Razredno vijeće. Ako je Razredno vijeće utvrdilo da je opći uspjeh negativan, u tom slučaju učenik ponavlja razred. Nedovoljan uspjeh može biti u slučaju kada učenik ima negativne ocjene iz tri nastavna predmeta. U slučaju da je broj negativnih ocjena manji, tada je škola dužna osigurati takozvani dopunski nastavni rad. Nakon određenih sati dopunskog rada, ispit se polaže ispred Povjerenstva koje je odredilo Učiteljsko vijeće. Ako učenik tijekom dopunskog rada ne uspije ispraviti negativnu ocjenu, njegov opći uspjeh je i dalje nedovoljan te ponavlja razred", kaže pedagoginja, a ističe da je kod učenika razredne nastave situacija malo drugačija:
"Učenici od prvog do trećeg razreda ne moraju nužno ponavljati razred ako nakon dopunskog nastavnog rada i dalje imaju negativnu ocjenu iz jednog predmeta. Tada odluku o ponavljanju ili neponavljanju razreda donosi Učiteljsko vijeće. Sve navedeno su odrednice iz Zakona o odgoju i obrazovanju", kaže te objašnjava da je pedagog svakako prisutan na učiteljskom i razrednom vijeću te na temelju svog rada s učenikom i opservacije može predložiti daljnje mjere jednako kao i svi članovi stručnog tima škole.
"O poslovima stručnog tima unutar škole ponajviše ovisi raspodjela unutar svake pojedine škole te o članovima stručnog tima, ima li škola puni stručni tim ili nema. Uloga pedagoga je pružanje stručne pomoći učiteljima te rad s učenicima i roditeljima koji to zahtijevaju. Ako su poduzete sve potrebne mjere kako bi se učeniku osiguralo dovoljno poticajnog rada za njegov razvoj i napredak i ako se taj napredak ne primjećuje nakon dužeg vremena, znači da su potrebne drugačije odgojne i obrazovne mjere u smjeru utvrđivanja primjerenog oblika školovanja", pojašnjava naša sugovornica Gabrijela Kaluđer koja je u svojoj praksi imala primjer kada je Učiteljsko vijeće uz pristanak roditelja odredilo ponavljanje prvog razreda jer se radilo o učenici koja je imala neodređene razvojne teškoće popraćene kompliciranom obiteljskom situacijom.
"Slučajevi ponavljanja prvog razreda su vjerojatno iz potrebe da se učeniku omogući usvajanje osnovnih vještina koje se razvijaju u prvom razredu, a to su ponajprije vještine početnog čitanja i pisanja. Naš obrazovni sustav je takav da ako nešto ne uspiješ usvojiti u razdoblju kada je to propisano, svaki daljnji napredak će biti nešto otežan. U slučaju da u prvom razredu učenik nije usvojio osnovne vještine čitanja i pisanja, ili čak prepoznavanja slova, vrlo teško će moći svladati gradivo iz bilo kojeg predmeta tijekom drugog razreda. To je jedan od primjera kada je opravdano donijeti odluku o ponavljanju razreda zbog daljnjeg napretka učenika uz potrebnu stručnu pomoć i suglasnost roditelja", objasnila je te napomenula da niti jedan slučaj nije jednostavan, već se najčešće radi o različitim čimbenicima koji su doveli do takve odluke.
Već pri procjeni spremnosti za školu mnogi roditelji ne žele čuti da dijete nije spremno
Pitali smo psihologinju Miju Roje Đapić iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba kako na dijete utječe ponavljanje razreda na samom početku školovanja koja nam je za početak naglasila da je kao i u svakom području skrbi o djeci i odgoja djece, važna suradnja različitih sektora.
"Pri samoj procjeni spremnosti djeteta za školu, mnogi roditelji žele čuti da im je dijete spremno, žele poslati dijete u školu sa šest godina, pa ako je nedovoljna komunikacija svih stručnjaka koji rade s djetetom, može se dogoditi da se u prvi razred upiše dijete koje nije uopće ili djelomično spremno za školu", kaže psihologinja te objašnjava da ako postoji ikakva dilema, njeno mišljenje je da je bolje da dijete ostane godinu dana duže u vrtiću, nego da prolazi mučan početak obrazovanja (razlike u zrelosti ovog tipa obično se ujednače kroz nekoliko godina), značilo to da pada ili uz veliku muku prolazi prvi razred.
Psihologinja ističe da dijete može biti iznadprosječno inteligentno primjerice u spacijalnom faktoru, ali istovremeno biti ispodprosječnog razvoja verbalnog faktora ili nedovoljno socio-emocionalno zrelo za sve izazove koje nosi polazak u školu.
"Čekanje još godinu dana nikako ne znači da je dijete glupo ili nesposobno, što je važno s roditeljima iskomunicirati te donijeti odluku u suradnji svih sektora sustava", kaže.
S njom se slaže i magistra pedagogije, Gabrijela Kaluđer:
"Nije tako rijedak slučaj da učenici upisuju prvi razred prije nego što su psihofizički spremni. Djelomično zbog neslaganja roditelja s predloženom odgodom od strane stručnog povjerenstva kako bi se omogućila dodatna godina dana djetetu za pripremu za školu. Odgoda upisa djeteta u prvi razred zasigurno ima najmanje socio-emocionalnih posljedica za dijete od ponavljanja prvog, petog ili sedmog razreda. Stoga ako postoje bilo kakvi čimbenici koji ukazuju na nedovoljnu spremnost za školu, dobro je osigurati i taj dodatan period pripreme i sazrijevanja".
Do individualizacije se dolazi praćenjem učenika od strane učitelja i stručnih suradnika nakon čega Povjerenstvo škole predlaže promjenu oblika školovanja
No ako se ipak dogodi da je dijete upisano u školu, a da ne uspijeva u zadacima u skladu s očekivanjima, važno je na vrijeme vidjeti kako mu se može pomoći.
"Postoje sjajni primjeri individualizacije, što nije isto kao prilagođeni program, nego usklađivanje načina poučavanja i ispitivanja jednakoga gradiva koje obrađuju vršnjaci, sa specifičnim snagama i teškoćama pojedinog djeteta", navodi psihologinja Mia Roje Đapić te pojašnjava da se prijedlog individualizacije obično donosi na temelju multidisciplinarne obrade te ne ograničava dijete u daljnjem školovanju, izboru zanimanja i slično.
Pitali smo pedagoginju Gabrijelu Kaluđer kako se dolazi do odluke o individualiziranom programu kod učenika razredne nastave.
"Nepisano pravilo je da se učenike u prvi razred upisuje redovno, dok se ne utvrde potencijalne teškoće. Ponekada ne možemo biti sigurni radi li se samo o odgojnoj zapuštenosti djeteta ili se radi o prisustvu određenih teškoća. Upravo iz tog razloga je prvi razred svojevrsno vrijeme opservacije, pogotovo u slučajevima kada ne postoji ranija dokumentacija o samom djetetu. Ipak, češći su oni slučajevi kada je djetetu potreban određeni oblik školovanja", kaže te objašnjava da se do same individualizacije dolazi redovitim praćenjem učenika od strane učitelja i stručnih suradnika nakon koje Povjerenstvo škole predlaže promjenu oblika školovanja. Rješenje o primjerenom obliku školovanja donosi Ured gradske/državne uprave uz suglasnost roditelja.
Psihologinja Mia Roje Đapić dala nam je primjer iz svoje prakse:
"Dat ću primjer jednoga našeg djeteta iz Poliklinike, koje u četvrtom razredu nikako nije uspijevalo izvršiti zadatke iz matematike na testu ni na usmenom ispitivanju te je imalo jedinice unatoč mukotrpnom radu. Prije toga matematika mu je jako dobro išla, što mu je bilo vrlo važno s obzirom na to da je imalo problema s većinom drugih predmeta, osobito s jezicima. Dijete je počelo izbjegavati odlaske u školu, bolio ga je trbuh bez organski utvrđenog razloga. Pokazalo se da dijete ima ozbiljnih teškoća s verbalnim razumijevanjem i čitanjem, koji nisu ranije prepoznati jer je dijete uspješno kompenziralo svojim ukupno gledano iznadprosječnim kapacitetima i trudom. Međutim, kako su u testovima iz matematike u četvrtom razredu dolazili sve duži zadatci riječima, nije ih više uspijevalo riješiti. Nakon dvije jedinice iz testa, dijete je postalo toliko anksiozno pri usmenom odgovaranju pred cijelim razredom da nije moglo pokazati ni ono što zna. Začarani krug se zatvorio i, koliko god učilo, dijete je dobivalo jedinice iz matematike, što je značajno narušilo njegovu sliku o sebi te izazivalo dodatnu tjeskobu. I učenje je postajalo sve teže. Izradom plana individualizacije i tretmanom (logopedsko-psihološkim) dijete sada u petom razredu ima iznimne rezultate iz matematike, a poboljšao se uspjeh i u ostalim predmetima. Najvažnije od svega, dijete je dobro u psihološkom smislu, a odahnuli su i roditelji".
Bitno je od početka osigurati da se dijete u školskom sustavu osjeća dovoljno vrijedno, prihvaćeno i sigurno
Također, psihologinja ističe da su brojčane ocjene za malu djecu preveliki izazovi.
"Kako god prenijeli sedmogodišnjem djetetu poruku da nije dovoljno uspješno da bi nastavilo školovanje sa svojim razredom, ono može doživjeti da nije dovoljno dobro, a postoji i opasnost od etiketiranja tog djeteta kao manje sposobnog ili čak "zločestog" od strane sustava", kaže i objašnjava da istraživanja i praksa sustavno pokazuju da je privrženost školi važan prediktor mentalnog zdravlja i uspjeha djece i mladih te je bitno od samih početaka osigurati da se dijete u školskom sustavu osjeća dovoljno vrijedno, prihvaćeno i sigurno.
"Radije bih uvela opisne ocjene koje se, koliko sam upoznata i koriste na početku prvog razreda, kako bi se dijete moglo opisati u cjelini - u čemu je dobro, u čemu mu treba pomoć, kakva pomoć, a što se ne bi odnosilo samo na uspjeh u zadatcima, nego primjerice može pisati i da je dobar prijatelj, da se trudi pomoći drugima, da pokazuje empatiju, da je timski igrač, izražene kreativnosti i slično.
Svako dijete ima neke od takvih snaga, a čini se da smo kao društvo usmjereni samo na uspjeh, na rješavanje zadataka i problema, što se može vrednovati plusom, minusom, smajlićem ili u konačnici ocjenom. Na taj način možemo stvoriti lažno samopouzdanu djecu, sklonu perfekcionizmu, djecu koja vrednuju sama sebe po broju petica, medalja i sličnog, a s druge strane djecu kojoj je od najranije dobi usađen osjećaj nedostatnosti i neuspješnosti", zaključuje psihologinja.
