Neuspjesi su, kao i uspjesi, sastavni dio života. Susrećemo se s njima od najranije dobi, a djeci su prvi neuspjesi još dramatičniji nego odraslima…
Svatko ima neku svoju „mjeru“ za neuspjeh. Razlikuju se i neuspjesi nas kao odraslih osoba, pa ih ne doživljavamo svi isto, ali često razumijemo zašto je netko razočaran zbog određene stvari. No, nekako se uvijek dogodi da nam se dječja razočaranja i neuspjesi učine nekako nebitnima, kao da ih ne možemo baš razumjeti. Ono što se roditelju može činiti kao gotovo neprimjetno, razočaranom, frustriranom djetetu može djelovati kao da se svijet ruši.
Za početak, moramo prihvatiti da su dječja razočaranja i neuspjesi drukčiji od naših – nisu uspjeli položiti ispit iz plivanja, pali su s bicikla i nisu naučili voziti, ne ide im dobro crtanje… Bez obzira na dob djeteta, kako kod onih najmlađih, tako i kod onih starijih, recept je isti: utjeha, prilagođavanje emocijama i njihova potvrda. Recept je to dječje psihologinje Lauren Quetsch, koji je otkrila u razgovoru za Today.com.
Evo kako treba postupiti kad nam djeca pokažu ili priznaju da su razočarani.
1. Potvrdi ono što osjećaju
Ako primijetiš da je dijete frustrirano ili razočarano, prvo što trebaš učiniti je potvrditi da je to u redu i da je razumljivo da se tako osjeća. Važno je potvrditi osjećaje, bilo da su oni tuga, povrijeđenost, ljutnja ili bilo koji drugi. Moramo saslušati djetetovu priču i istinski čuti ono što su i kako doživjeli.
Nije bitno pokušati riješiti problem, jer ionako vrlo često niti ne možemo riješiti problem niti popraviti stvari koje su razočaravajuće za djecu. Ono što je važno dati im do znanja je da ponekad mislimo ili očekujemo da će se stvari dogoditi, a zatim se nešto promijeni i ne možemo to uvijek kontrolirati.
2. Priznaj i oduprije se potrebi da sve „popraviš“
Iako mi kao roditelji ne želimo da djeca prolaze kroz teške i nekad bolne stvari i pate, ona istovremeno moraju proći neke od tih stvari kako bi mogla naučiti kako upravljati svojim osjećajima i kako se nositi s nekim stvarima koja nisu baš laka. Mi želimo zaštititi našu djecu od loših stvari u svijetu, ali činjenica je da ih ne možemo zaštititi od svega. Daleko je mudrije i korisnije naučiti ih kako se nositi s time i dati im „oružje“ za to.
3. Pomozi im da se nose s teškim emocijama
Najbolji način da se djeci pomogne nositi s izazovnim osjećajima ovisi o tome koliko su ti osjećaji intenzivni i kako ih izražavaju. Ako su stvarno izrazito frustrirani, razgovor nije nužno sredstvo koje će pomoći. Tada je važno biti uz dijete, pomoći mu da diše i umiri se, ali istovremeno napomenuti da to ne mora značiti da se mora osjećati bolje. Cilj je naučiti ih da se nose s negativnim emocijama. Svatko mora povremeno doživjeti negativne emocije, poput frustracije, ljutnje ili razočaranja.
Važno je, ipak, osvijestiti da se ne možemo iskaljivati na drugima niti ih ozlijediti zato što se mi loše osjećamo.
4. Ponudi pomoć da se izrazi drukčije ili proradi te osjećaje
Kada je dijete spremno, pitaj želi li tvoju pomoć u osmišljavanju rješenja i počni postavljati neka otvorena pitanja. Može to biti pitanje poput: „Što ti je stvarno teško? Zašto ti je to tako teško?“ Nakon tog, je dobro pitati ih što im treba – može to biti samo zagrljaj ili pomoć u rješavanju problema.
Kad su djeca malo odraslija, može im se postaviti pitanja kao što su: „Koja si rješenja već isprobao/la? Kako ti to ide? I koje bi druge stvari mogli probati?“ Tako ćeš im dati do znanja da si tu za njih, ne napuštaš ih, ali isto tako nemaš potrebu odmah sve umjesto njih popraviti sve.
Kad uspiju uspješno riješiti svoje osjećaje i razočaranje, dobro je s njima proći kroz sve to i vidjeti što im je zapravo pomoglo. Tako će dobiti dodatno samopouzdanje i alate za popravljanje situacije idući put.
I jedan "nemoj", odnosno ono što ne treba raditi...
Nemoj inzistirati na pomoći ako to ne žele
Kako djeca odrastaju, žele više autonomije i neovisnosti, ali također mogu biti manje otvoreni o svojim emocijama. Umjesto da dođu tebi s problemom, možda odu svojim prijateljima. Dakle, umjesto pokušaja rješavanja problema s njima, tada je najvažnije priznati osjećaje i pokušati primiriti situaciju. Čak i ako stvarno želiš riješiti problem ili ga popraviti, kako djeca odrastaju, često stvarno neće biti zainteresirana za ono što ti, kao roditelj, misliš da je rješenje problema. U tom razdoblju moramo biti jako oprezni.
Nije loše niti pitati ih, nakon što im priznaš osjećaje, s određene distance: „Što ćeš učiniti? Kako ćeš to podnijeti?“ Tako ćeš im dati do znanja da imaš povjerenja u njih da se mogu sami nositi sa situacijom.
No, moraš imati na umu da ove strategije neće svaki put biti uspješne. Svaki roditelj griješi. Kažemo pogrešnu stvar ili nam odvrati pozornost kada naše dijete traži pomoć ili govorimo preoštro kada smo frustrirani ili sve gore navedeno. U tim trenucima, objašnjava ona, važno je priznati vlastite nedostatke i ispričati se. I – biti strpljiv.
