'Trenuci koje provedete s djetetom u igri, nježnost, vrijeme za razgovor i razmjenu iskustava osigurat će osjećaj privrženosti i bliskosti između roditelja i djeteta, a to je osnova za siguran i sretan život', kaže psihologinja Ksenija R. Benaković
Svi želimo da nam djeca budu sretna i da realiziraju svoje mogućnosti te izrastu u samopouzdane, aktivne, inicijativne i optimistične ljude. Kako bismo im pružili sigurne osnove za sretan život, najvažnije je bezuvjetno prihvaćati djecu takvu kakva jesu. U tom svjetlu, psiholozi sa sveučilišta Harvard zaključili su što roditelji moraju raditi kako bi odgojili sretnu i dobru djecu. Između ostalog, trebaju ih naučiti da se nose s negativnim emocijama, ono što je važno trebaju im reći na glas, naučiti ih kako rješavati probleme, provoditi kvalitetno vrijeme s njima te naučiti dijete da im pomaže i pohvaliti ga.
"Trenuci koje provedete s djetetom u igri, nježnost, vrijeme za razgovor i razmjenu iskustava osigurat će osjećaj privrženosti i bliskosti između roditelja i djeteta, a to je osnova za siguran i sretan život. Uz to, važno je pokazati razumijevanje te prihvaćati djetetove potrebe i osjećaje, pomoći mu da prepozna svoje emocije, pozitivne i negativne, te da ih nauči iskazati na društveno prihvatljiv način", pojašnjava prof. psihologije Ksenija R. Benaković.
Pesimizam je loša navika
Zadatak roditelja je, nastavlja, da razviju sposobnosti i uvjerenja koja će djetetu pomoći da savladava prepreke i optimistično gleda na svijet. No danas puno roditelja smatra da moraju stvoriti idealne uvjete u kojima će njihova djeca uvijek biti sretna. Zato im priskaču u pomoć čim naiđu na najmanju poteškoću te im ne dopuštaju da ponekad dožive i problem.
Istraživanja pokazuju da mnogo djece danas ima pesimistični stav prema životu jer nisu imali prilike vježbati kako se nositi s poteškoćama. Pesimizam je loša navika uma te traži sustavan rad da se usmjeri prema optimističkom pogledu na život.
"Tek rođena beba je potpuno bespomoćna, ovisna je o okolini i ne može svjesno na nju utjecati. U prve dvije godine, kroz vještine koje razvija, kroz vlastite postupke (uz podršku roditelja), djeca polako počinju stjecati dio kontrole nad svojim životom i okolinom. Istražuju svijet oko sebe, stvaraju si izazove i pokušavaju ih prevladati (mogu li se popeti na ormar, mogu li dosegnuti posudu na stolu...)", pojašnjava Benaković.
Djetetu ne treba odmah nuditi pomoć
Dodaje kako je iznimno važno da roditelji djetetu dopuste samostalno svladavanje izazova što će im osigurati osjećaj uspjeha, samostalnosti i kontrole. U predškolskom periodu jako je važno davati djetetu realni feedback o njegovim mogućnostima, potaknuti ga da ustraje i pohvaliti trud, a ne rezultat.
Također, ne treba odmah nuditi pomoć jer to dijete tumači kao vlastitu nemoć i nesposobnost. Psihologinja ističe kako djeci treba realno prikazati stvarnost, potaknuti ih da ustraju u rješavanju problema i pronaći točna objašnjenja neuspjeha. Ona trebaju biti privremena, npr. ‘danas nisam bila dobra’ umjesto ‘nikad nisam dobra’. Tako djeca uče da se prepreke mogu savladati.
Šest savjeta s Harvarda
- Provodite vrijeme s njima, razgovarajte i slušajte što vam govore
- Važne poruke recite naglas i ponovite im
- Pomozite im da sami donesu odluke i naučite ih sagledati posljedice
- Neka pomaganje u kući i zahvalnost budu dio rutine
- Naučite ih da prepoznaju i imenuju negativne emocije
- Naučite ih empatiji
