Danas se u stručnoj literaturi spominju takozvani 'helikopter roditelji' ili čak 'roditelji kosilice' koji, slično helikopteru, lebde iznad svoje djece kako bi uskočili kad god je potrebno i olakšali im život, ili poput kosilice za travu pokose sve probleme koji se jave u životu djeteta
Odgoj djece u današnje vrijeme pred roditelje stavlja razne izazove. Postoje mnoga saznanja o tome što utječe pozitivno na razvoj djece, a što može ostaviti negativne posljedice. Novije generacije roditelja svjesnije su postupaka svojih vlastitih roditelja i potkrijepljeni novim spoznajama iz područja psihologije, žele svoju djecu odgajati na sasvim drugi način.
Biti potpora svome djetetu
U prijašnjim generacijama odgoj je često bio autoritaran, nije se pridavala važnost dječjim osjećajima i potrebama. Zahtijevala se poslušnost i ukoliko poslušnosti nije bilo, pribjegavalo se kaznama, pa i fizičkim metodama kažnjavanja. Mnogi danas odrasli ljudi reći će kako nisu osjećali potporu svojih roditelja i kako su mnogo toga u životu morali sami postići.
Stoga i nije začuđujuće što današnji roditelje žele upravo suprotno – da njihova djeca osjećaju da imaju oslonac u njima i da im pomažu u rješavanju problema. Žele da njihova djeca budu sretna i iskuse što manje tuge, frustracija i prepreka.
Općenito gledano, u takvom shvaćanju nema ništa loše. Djeci treba sigurnost, podrška i osjećaj bezuvjetnog prihvaćanja. Važno je da ih roditelji prihvaćaju, da uvažavaju njihove potrebe i osjećaje te da im budu podrška u rješavanju raznih problema.
Što kad je 'podrške' previše?
Ono što jest loše je pretjerivanje u svemu tome. Danas se u stručnoj literaturi spominju nazivi poput 'curling roditeljstvo', 'helikopter roditelji' ili čak 'roditelji kosilice'. Misli se na roditelje koji nastoje "očistiti put svojoj djeci od svih prepreka", kao igrač u sportu curling, koji riba led pred kamenom kako bi lakše proklizao željenim putem. Ili koji poput kosilice za travu pokosi sve probleme koji se jave u životu djeteta. Ili slično helikopteru, lebde iznad svoje djece kako bi uskočili kad god je potrebno i olakšali im život.
Što to znači u svakodnevnom životu? Što znači biti sretan? Jesmo li sretni kada uvijek dobijemo što želimo? Možemo li biti sretni samo ako nikada nismo tužni ili ljuti ili se ne bojimo? Koja je razlika između biti tužan i biti nesretan?
Prilike za upoznavanje različitih osjećaja
Tuga, ljutnja, strah i sreća su osnovne emocije i sve su one nužne na svoj način – iako su nam neke od njih možda lakše i bolje se s njima nosimo nego s drugima. Ljutnja je koristan pokazatelj da nas nešto frustrira i smeta. Tuga se javlja kada nešto izgubimo (osobu, kućnog ljubimca, mjesto, predmet ili ideju). Strah nam govori da budemo oprezni... Sve to je važno kako bismo znali kako se osjećamo u nekoj situaciji ili s nekom osobom. Emocije nam govore što je dobro za nas. Ostati u toj situaciji, reći ili učiniti nešto, otići, potražiti podršku...
Ukoliko netko drugi umjesto nas rješava sve ono što je izazvalo te emocije, zapravo nam oduzima važna iskustva. Oduzima nam iskusiti kako je kada neko vrijeme jesmo u određenom osjećaju, što nam pomaže da se s njim nosimo, što učiniti s izvorom ljutnje, tuge ili straha.
Kako vi reagirate na dječju frustraciju?
Naravno da djeca ne mogu sama riješiti sve svoje poteškoće. Međutim, zamislimo dvogodišnjaka koji slaže kocke. Slaže toranj koji u jednom trenu postaje previsok, ili su kocke prenespretno stavljene jedna na drugu i sve se ruši. Moguće da će se dijete rasplakati i biti tužno. Moguće i da će pogledom potražiti roditelja da na njegovom licu očita emociju na ovu situaciju. I što sada? Reći "O, toranj se srušio, jesi tužan sada?", ili "Nemoj biti tužan, sad ću ti ja pomoći složiti novi", ili odmah sjesti uz dijete i složiti novi toranj trudeći se staviti sve kocke po bojama kako su bile? I što s djetetom – uključiti ga u sve to ili sve učiniti umjesto njega jer je ono sada tužno?
Teško je dati pravi odgovor – jer to ovisi o djetetu, prethodnim događajima, cijeloj situaciji i nizu faktora. Međutim, sigurno treba imati na umu kakvu poruku šaljemo djetetu svojim postupkom. Ako roditelj odmah priskoči s riječima "nemoj biti tužan, sad ću ti ja složiti toranj", zapravo sve čini umjesto djeteta. Tako šalje poruku da to zna bolje i da ne vjeruje u sposobnosti djeteta da samo nešto napravi. Dijete iz toga može zaključiti da je zaista nesposobno nešto učiniti, ili da ne vrijedi ni pokušati jer roditelj će to ionako znati bolje riješiti. Osim toga, čemu se i truditi, kada će to roditelj već riješiti.
Ukoliko su takve poruke dovoljno česte, posljedica je da dijete neće ni pokušati, ili će brzo odustajati u svojim pokušajima. I što je najveći paradoks u svemu, moguće da se više ni ne razveseli kada roditelj riješi problem, nego će se još i dalje ljutiti što, na primjer, kockice nisu složene baš kako su bile ili će jednostavno otići.
Stvarna podrška i poticaj razvoju djeteta
Ali što onda učiniti? Kako da roditelj koji želi biti podrška nema osjećaj da je svoje dijete ostavio samo s nekim problemom? U primjeru s kockicama može biti dovoljno jednostavno podijeliti tugu ili ljutnju koje su se javile kod djeteta – pogledati ga, izrazom lica pokazati suosjećanje i reći "Ooo, srušio se toranj" i pričekati što će dijete dalje učiniti.
Biti podrška ne podrazumijeva da će roditelj umjesto djeteta sve riješiti, nego znači i slušati dijete dok priča, pomoći mu da samo razmisli, da osvijesti što osjeća i dođe do nekog zaključka. I najvažnije, to znači i kao roditelj podnijeti da dijete situaciju riješi na drugačiji način nego što bi roditelj savjetovao, i podnijeti da dijete nekada učini pogreške. Time roditelj djetetu daje poruku da vjeruje u svoje dijete i njegove mogućnosti da samo iznađe neko rješenje i da će učiniti najbolje što ono može i zna. I koliko god upravo taj dio može za roditelja biti težak i izazovan, za dijete je važno da iskuša samostalno.
Neovisno radi li se o kockicama, slagalicama, vezanju cipela, crtančicama, domaćim zadaćama ili svađama s prijateljima – zastanite i razmislite. Što zapravo treba vašem djetetu? Na koji način mu pomažete? Tako da mu pomognete da nešto učini samo, ili kada vi rješavate stvar?
