'Kada se djeca najgore ponašaju, tada najviše trebaju našu pomoć jer sami ne znaju drugačije', rekla je psihoterapeutkinja Tea Knežević i objasnila zašto je 'disciplina bez drame' učinkovit pristup te kako djeci postaviti granice
Tea Knežević, psihoterapeutkinja i praktičarka terapije igrom, kao i autorica više slikovnica za djecu, na konferenciji 'Mliječni zub' održala je radionicu pod nazivom 'Disciplina bez drame' na kojoj je objasnila osnove tog pristupa i zašto je on tako učinkovit te dugoročno doprinosi tome da se dijete uči samoregulaciji i osjećaju odgovornosti.
Na početku radionice, psihoterapeutkinja se pitala što zapravo želimo postići discipliniranjem. Želimo li samo da dijete promijeni svoje ponašanje kad ga discipliniramo i radi li se samo o uspješnom poticanju na neko drugo ponašanje? Odgovor je jedno veliko 'ne'! Promjena ponašanja nikako ne smije biti jedini cilj jer ideja discipliniranja nije samo poslušnost, odnosno pasivnost djeteta.
Zašto je discipliniranje tako teško?
Kad se dijete loše osjeća, kako je nama? Da bi djetetu pomogli da se regulira, mi trebamo imati svoje ponašanje pod kontrolom (a, ako se naše emocije probude, onda je to teže). "Kad se dijete ljuti, možemo li ga razumjeti? Za dijete je njegova ljutnja stvarna, možete li ju tako doživjeti?", govori psihoterapeutkinja i dodaje da često nije lako razumjeti što se krije iza djetetove frustracije."Ako se mi naljutimo jer mislimo da se dijete neopravdano ljuti – slijedi nekontrolirani sukob!"
; Posramljivanje i kažnjavanje nisu učinkovite odgojne metode
Roditelji bi trebali imati veću odgovornost, a ne se voditi kratkoročnim rješavanjem problema. Primjerice, ako djetetu govorimo: "Sram te bilo! Marš u svoju sobu..." - na taj način kratkoročno mijenjamo njegovo ponašanje, ali s čime dijete odlazi u sobu? S osjećajem srama, straha, povučenosti.
"Kada imamo ljuto i uzrujano dijete, te emocije prelaze i na nas, a na nama je najveća odgovornost kako će se ta situacija riješiti", rekla je i dodala kako uvijek trebamo pokušati razumjeti dijete i njegove osjećaje iako nam se ti osjećaji možda čine banalnima.
Holistički pristup: ponašanje – fiziološke reakcije – misli – osjećaji
Holistički pristup stavlja pojedinca u centar zbivanja te uključuje njegovo tijelo, um (emocije i misli) i duh. Ovom slikom, psihoterapeutkinja Knežević zapravo je prikazala cijelo dijete s velikom kombinacijom osjećaja u slojevitom krugu.
Zanimljivo je da riječ 'disciplina' zapravo znači poučavanje djeteta. "Ako ne pomognemo djetetu i ne naučimo ga što se događa u donja tri kruga, tada zapravo nismo puno napravili, odnosno takvo će biti i njegovo ponašanje", rekla je i dodala kako kazne poput oduzimanja igračaka na tjedan dana nisu ni u kakvoj korelaciji s promjenom ponašanja. Takvi načini discipliniranja ne uključuju učenje, kao ni dugoročnu promjenu ponašanja jer oduzimanje igračaka ili gledanja crtića nisu stvarne posljedice.
Nadalje, treba spomenuti kako je djetetov mozak reaktivan (donji i srednji dio mozga) i receptivan (prefrontalni korteks), a MI biramo koji dio mozga djeteta pozivamo u komunikaciju. "Što se češće uspije aktivirati gornji dio mozga, dijete će ga lakše uspjeti samo aktivirati, i kada mi nismo uz njega", objašnjava.
"Važno je da dijete od nas dobije poruku: 'Ja sam tu. Slušam te. Razumijem te. Važno mi je što ti se događa", a upravo to je empatičko reflektiranje, odnosno primjereno reagiranje roditelja na djetetove emocije koje uključuje:
- uvažavanje djetetovih osjećaja
- pomaže nam da razumijemo dijete
- pomaže djetetu da osjeća da ga se razumije
- zbog davanja riječi emocijama, dijete razvija samosvjesnost, temelj emocionalne inteligencije
- osvještavajući ono što mu se događa, dijete će lakše upravljati time
Drugim riječima, djetetu treba osjećaj da ga se vidi, čuje, razumije i da nam je važno! "Djetetu trebamo pokazati svoju empatiju, nije dovoljno da mi to osjećamo, ono treba jasno vidjeti da smo ovdje za njega, da ga slušamo, čujemo i razumijemo", rekla je psihoterapeutkinja.
Naravno, pokazivanjem empatije ne znači da odobravamo to ponašanje niti da ćemo razmaziti dijete - to samo znači da će dijete lakše prihvatiti naše granice!
Postavljanje granice u tri koraka
1. Priznavanje djetetova osjećaja - empatičko reflektiranje („Ivane, vidim da jako želiš ovu igračku/Ivane, znam da bi htio odmah tu igračku“)
2. Komuniciranje granice („no igračke se ne otimaju“)
3. Usmjeravanje na alternative („Možeš tražiti Marka da ti posudi igračku ili možeš uzeti ovaj autić dok se Marko ne poigra do kraja“ - važno je istaknuti nešto što je djetetu prihvatljivo i što inače preferira)
Postavljanje granica kod agresivnog ponašanja
1. Komuniciranje granice i fizičko zaustavljanje ponašanja („Marko, Luka nije za udaranje“)
2. Priznavanje djetetova osjećaja („Znam da si ljut na Luku što ti ne da igračku“)
3. Komuniciranje granice („ali Luka nije za udaranje“)
4. Usmjeravanje na alternative („Možeš pričekati da on završi s tim ili se možeš odabrati igrati s nečim drugim“)
Prvo i osnovno, treba zapamtiti kako granice nisu kazna, stoga one trebaju biti izrečeno čvrsto i jasno, ali smireno. "Da bi se situacija smirila, barem jedan organizam mora biti smiren i pomoći drugome da se smiri", govori psihoterapeutkinja i dodaje kako opažajući odraslu osobu, dijete uči kako se nositi s frustracijom i kako ju adekvatno izraziti.
"Ako odrasla osoba reagira burno kada je ljuta, dijete se može uplašiti i može mu se javiti strah da će ga ta odrasla osoba prestati voljeti, povrijediti ili napustiti – dijete postaje reaktivno umjesto receptivno!"
Neke od važnijih strategija za postavljanje granica uključuju:
- ograničen broj riječi
- prihvaćanje djetetove emocije
- opisivanje situacije umjesto držanja prodike
- uključenje djeteta u discipliniranje
- umjesto puno 'ne' – korištenje puno 'da'
- naglašavanje pozitivnog
- kreativno pristupanje situaciji
- poučavanje djeteta samouvidu
Zašto disciplina bez drame?
Na kraju, psihoterapeutkinja je naglasila kako je djeci potrebna predvidljiva, nježna, brižna, suosjećajna disciplina koja im omogućava da se osjećaju sigurno, a osjećaj sigurnosti dovodi do opuštenosti te kapaciteta za svjesno donošenje odluka i prihvaćanje odgovornosti. Kada je djetetu najteže – tada mu najviše treba da ga se podsjeti da ga volimo, prihvaćamo, da je na sigurnom i da smo tu da mu pomognemo da se smiri, odnosno "kada se djeca najgore ponašaju, tada najviše trebaju našu pomoć jer sami ne znaju drugačije", zaključila je na kraju Tea Knežević.
