Koliko puta nešto branimo djetetu jer to nalaže konvencija, jer se bojimo da nam se ne odbije o glavu ponukani upozorenjima sa svih strana o 'disciplini', strahu da ih ne razmazimo te još dalje strahu da jednog dana ne postanu podivljali tinejdžeri
Osobno se često nalazim u konfliktu između onoga čemu sam podučavana, kako su me drugi usmjeravali kroz moj odgoj i između onoga što mi govori moj majčinski osjećaj koji proizlazi iz ljubavi. Idem li dalje u promišljanje, mislim da bi se konflikt mogao svesti na spregu ljubavi nasuprot straha.
Pa, čega se bojimo? Pogrešnih očekivanja koja se čine stvarnima, pročitala sam negdje i složila se time te projicirala isto na najvažniji posao u mom životu – roditeljstvo.
Koliko puta nešto branimo djetetu jer to nalaže konvencija, jer se bojimo da nam se ne odbije o glavu ponukani upozorenjima sa svih strana o 'disciplini', strahu da ih ne razmazimo te još dalje strahu da jednog dana ne postanu podivljali tinejdžeri. No, nisu li postupci prema djeci, pa tako i prema bilo kojem drugom ljudskom biću koji proizlaze iz straha, onog negativnog koji nije u korist očuvanja integriteta osobe i tijela, često ponižavajući i zapravo štetni.
Zdrave granice moraju postojati
Strahovi će uvijek postojati, tamo negdje u kutku gdje čujem sve svoje životne odgajatelje i medije kako šapuću, ali unatoč tome, vrijedi odlučiti se za ljubav.
Odluka je pala i to je jedan težak dio posla. Zapravo sada kada znamo da želimo biti vođeni ljubavlju tek treba obaviti još i teži dio posla od onoga kada postupamo po neposrednim impulsima koji su vođeni strahom.
Biti vođen ljubavlju prema djetetu ne znači da bismo trebali odbaciti i ograničenja. Zdrave granice uvijek trebaju postojati, jer kako ćemo pozitivnim primjerom pokazati djetetu da se voli ako mama ne voli sebe. I opet sam na slušanju svojih osjećaja koji će vam reći koje su to dobre, zdrave granice.
Zašto su granice u odgoju toliko važne?
I kako ovaj tekst zvuči pomalo filozofski što gore rečeno konkretno znači za mene. Kada je moje dijete ljuto ili ne može kontrolirati svoje emocije i udaljuje se od mene, umjesto da ga kaznim, i lupim, kako mi je prvi instinkt, nastojat ću ga zagrliti i pokazati da ga volim unatoč svemu. Možda neće uvijek upaliti od prve, možda ćemo se ipak vraćati na one metode koje bi htjeli izbjeći. Unatoč tome ipak smo napravili korak više jer smo otvorili srce.
Ne želim da mislite da sam stvarno supermama, ali se zato trudim i učim. Uvijek imamo izbor. Neka to bude ljubav.
