Vrtić Razvoj od 2. do 6. godine 4250 prikaza 15. studenoga 2017.

Dijete tuče drugu djecu, a razgovor, kazne i batine ne pomažu

svađa tučnjava
Foto: Thinkstock
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

'Iz čista mira udara djecu ako nije po njenom, vrišti, baca se na pod, nikakve zabrane, razgovor, kazne ni malo po guzi ne pomaže. Ne znam više što uraditi jer batine nemaju učinka', piše mama djevojčice stare skoro dvije godine. Pročitajte odgovor psihologinje i terapeutkinje igrom Sanje Ivanušević Grgas

Imam dijete staro godinu i 10 mjeseci. Divna je i draga kad sam sama s njom, ali čim ima publiku ne sluša me ništa. Od prvog dana kad je prohodala jako je živahno dijete, pametna je i sve razumije, priča. Ali iz čista mira udara djecu ako nije po njenom, vrišti, baca se na pod, nikakve zabrane, razgovor, kazne ni malo po guzi ne pomaže. Osjećam se totalno bespomoćno. Ponekad ni sama ne mogu s njom na kraj, a kamoli tete u vrtiću. Ne znam trebam li potražiti pomoć stručne osobe, je li moje dijete hiperaktivno? Ne znam više što uraditi jer batine nemaju učinka. Zaboravila sam napomenuti ono najvažnije: kad je posjednem da joj nešto objasnim, ona me ne želi slušati, gleda okolo i skreće temu kao da me uopće ne čuje.

Mala djeca, a osobito dvogodišnjaci zaista mogu zbunjivati svojim ponašanjem – mogu biti vrlo živi, nepredvidljivi, ulaziti u konflikte sa vršnjacima, a odgovor na većinu naših zahtjeva bude "Ne!" ili "Hoću sam!" Tada većinu vremena možemo provesti "u bitkama", pokušavajući ih navesti na suradnju, a ako pritom imamo dojam da nijedan način da ih "urazumimo" ne funkcionira, možemo se zaista osjećati isfrustrirano i bespomoćno

Ono što vidim iz vašeg pitanja je da želite bolje razumjeti vašu djevojčicu i da iskušavate različite načine kako biste joj bili adekvatna podrška. Uz to, primjećujete da različito funkcionira u različitim situacijama – da je mnogo mirnija i suradljivija kada je s vama, no da se situacija mijenja kada je više ljudi oko nje, bilo odraslih, bilo djece. Iako ponekad može izgledati da do promjene u ponašanju dolazi "iz čistog mira", uvijek postoji neki razlog, iako ga mi možda nismo uspjeli primijetiti. Dakle, vanjsko ponašanje je odraz unutarnjih potreba, osjećaja ili impulsa, a kako će dijete reagirati ovisi o nekoliko važnih stvari – o razvojnoj fazi, temperamentu i načinu na koji razumijemo što im se događa i postavljamo im granice.  

Faza razvoja

Nakon prvog rođendana, kada prohodaju, mala djeca postaju nezaustavljivi istraživači. Mnogo toga bi htjela, no još ne mogu i ne znaju. Otprilike, to izgleda kao kad vam u goste dođe stranac iz druge zemlje koji ne poznaje jezik i koji ne zna pravila pristojnog ponašanja i običaje i nema pojma kako stvari kod nas funkcioniraju. Ako nešto pogriješi, to nije zato što je zločest, već zato što ne zna ili još nije uvježbao ono što je naučio.

braća svađa dječja | Author: Thinkstock Foto: Thinkstock

Otprilike je slično i s malom djecom – imaju toliko toga naučiti, primjerice, kako se družiti, kako dijeliti igračke, kako se nositi sa burnim osjećajima… Sve to nisu nimalo laki zadaci i trebat će im mnogo vremena i mnogo pokušaja i pogrešaka kako bi to naučila. Učenje socijalnih vještina, dakle toga kako se družiti, i regulacije osjećaja traje zapravo godinama, i najuspješnije je ako dijete ima dobrog "trenera". A najbolji treneri su roditelji, kao i druge odrasle osobe, koje razumiju što se djetetu događa i pritom ga mirno vode. Uz to, nalazi se u razvojnoj fazi kada joj je važno da izražava vlastitu samostalnost i kada na zabranu odrasle osobe reagira upravo suprotno. To je posve normalna i za djecu važna razvojna faza u emocionalnom razvoju, jer tada uče da su odvojene osobe od svojih roditelja.

Temperament

Urođen način reagiranja na okolinu je temperament, koji, između ostalog, podrazumijeva razinu aktivnosti i intenzitet emocionalnih reakcija. Dok će neka djeca biti mirnija i slabijih reakcija, vaša djevojčica, prema ovome što ste naveli, ima višu razinu energije i intenzivnije emocionalne reakcije. Također, u susretu s drugim ljudima, postaje posebno aktivna i "ne čuje vas", te mi to djeluje kao da se zapravo uzbudi i zbog tog uzbuđenja vas ne može čuti. Stoga je moguće da je osjetljiva na količinu informacija s kojima se suočava, koje je preplave, i djeca tada tipično postaju cendrava, imaju ispade bijesa, ulaze u konflikte ili odbijaju sve što im roditelj predloži te postanu izrazito negativistična. To nikako ne znači da su zločesta već da se suočavaju s nečime s čime se ne mogu nositi.  

Djeca mogu biti osjetljiva na:

  • mnogo ljudi, buku, svjetlost, mirise, pa se otežano nose sa situacijama koje ih sadrže, poput šoping centara, boravka u vrtiću, parku, posjeta ili dolaska gostiju i sl.
  • promjene rutina, kada se narušava njihov osjećaj sigurnosti
  • osjećaj gladi, žeđi, umora
  • prije nego će se razboliti

Imajte na umu da: 

  • mala djeca tek uče kako funkcionirati na ovom svijetu, kako se nositi sa mnogim izazovima, poput druženja, dijeljenja, istraživanja, izražavanja burnih osjećaja, koje nam ne mogu na drugačiji način objasniti
  • za to učenje bit će im potrebno mnogo vremena i pritom će mnogo puta biti nesavršena i griješit će
  • kada se ponašaju "najgore" zapravo se ne mogu nositi sa situacijom i trebaju naše razumijevanje i mirno vodstvo

dijete djeca svađa | Author: Thinkstock Foto: Thinkstock

Što onda učiniti? 

1. Promatrajte i vidite koje su joj situacije osobito teške.

2. Prevedite njeno ponašanje u potrebe i osjećaje ispod tog ponašanja i mirno je vodite. Kada udari drugo dijete scenariji mogu biti sljedeći:

  • ako je njena potreba da se s drugim djetetom igra ili dođe do igračke, možete reći "Htjela bi se igrati s njime. Igramo se ovako…" i tada joj pokažite.
  • ako joj je drugo dijete nešto uzelo pa ju je to naljutilo, možete reći "Ljuta si, uzeo ti je igračku. No ne smijemo se udarati."
  • ako je umorna ili preplavljena podražajima, možete reći "Sada si već umorna, dosta ti je. Pomoći ću ti da se odmoriš. Idemo doma". Moguće je da će se pri odlasku buniti, no na vama je da ostanete mirni i da joj osigurate ono što joj tada treba (ne ono što želi).

3. Ostanite mirni i ispade ne shvaćajte osobno. Kada je dijete preplavljeno osjećajima, treba mu osoba koja će ga mirno i nježno voditi i biti uz njega, što ponekad zaista jest herojski zadatak za roditelja. Ako roditelj svojim stavom komunicira mirnoću i sigurnost "Znam da ti je ovo teško, no vjerujem da ćeš uspjeti", cijeli će se proces odviti mnogo lakše i dijete će moći proraditi svoje osjećaje. Zapravo, sve što je djetetu potrebno je da budemo mirni uz njega, da prihvatimo osjećaje, no da dalje držimo granice.

4. Jasno i dosljedno postavljajte granice ponašanju. Ključni su mirnoća i ponavljanje. Ponekad ćete granicu trebati ponoviti mnogo puta, ponekad ćete trebati i fizički spriječiti udarce, no ključ je da budete što mirniji, jasni i kratki i da ne popuštate. Pritom, uvijek prvo prihvatite osjećaje, pa postavite granicu: "Jako si ljut pa si me udario. No ne smijemo se udarati";  "Tužan si jer si s tatom. To ti je sada teško. Znam. Sada moram ići." 

5. Kada se osjećaji pojave, treba im vremena da se prorade. Jednom kada su se osjećaji pojavili, oni malokad odmah minu, već im treba neko vrijeme da dosegnu svoj vrhunac i da prođu. Burno izražavanje osjećaja na fizički način i trenuci kada ih osjećaji preplave, posve su razvojno prikladni za malu djecu.

Dakle, prema ovome što opisujete, radi se o osjetljivijoj i življoj djevojčici, čiji reakcije odgovaraju reakcijama zdrave 2-godišnjakinje. Najbolju podršku ćete joj pružiti razumijevanjem toga što ju preplavljuje i s čime se ona ne može nositi i mirnim vodstvom u tim situacijama. Međutim, ako osjećate da vam je potreba dodatna podrška, jer takve reakcije zaista znaju biti zahtjevne, obratite se dječjem psihologu, najbolje onom koji u praksi radi s malom djecom i roditeljima i može vam pokazati konkretne i provjerene načine podrške djetetu.

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.