Mislim da nam naša djeca i njihove STVARNE potrebe trebaju biti najvažniji. Ne želimo mi svojoj djeci loše, no zašto ponekad, samo zbog te slike na van, činimo stvari koje su nauštrb njihove dobrobiti?
Tko je važniji, a tko najvažniji? Tema koja me zaokuplja danima. I, iskreno, nemam pojma kako uvod u ovu temu napisati fino, u rukavicama. Mislim da nam naša djeca i njihove STVARNE potrebe trebaju biti najvažniji. Da, apsolutno je potrebno voljeti sebe, ali prioriteti moraju biti jasno postavljeni.
No, da ne miješamo kruške i jabuke, sliku o nama samima, bar ja mislim, ne trebamo graditi na nejakim plećima naših mališana. Uostalom, oni su slika i prilika nas. Teško bi išlo obrnuto.
Što želim reći? Sliku o nama samima izgradili smo odavno, puno prije naše djece. Dakle, ako imamo naviku vježbati, imali smo ju i prije djece, ako nemamo… pa ne treba onda kriviti mališane za nedostatak vremena za vježbanje. I tako za sve ostalo. A obično se tako postavljamo kad smo nervozni i nezadovoljni i treba nam krivac za naše loše emocionalno stanje.
Iluzija da im dajemo neprocjenjivo puno
Jer, iskreno, kad naši mališani malo odrastu, pa nije da su njihove potrebe baš TAKO velike. Vanvrtićke ili vanškolske aktivnosti oduzimaju puno vremena i osjećate se kao taksi prijevoznik? Pa, nije da si oni sami plaćaju gitaru, plivanje, kreativnu, dramsku, jezik… Uostalom, mali su, dovoljno je da imaju dvije aktivnosti tjedno.
Problem je što je nama odraslima lakše djecu upisati na aktivnosti i stvarati si iluziju da im dajemo neprocjenjivo puno jer svaki dan otkrivaju nešto novo, nešto što je nama kao djeci bilo samo nedosanjani san. Dajemo li im s time uistinu nešto što može zamijeniti svakodnevno druženje s nama?. Dakle, nisu pred kompjuterom/tv-om/mobitelom, mi smo s njima jer smo ih doveli čekamo ih (nismo uzeli baš nešto za sebe, ipak), oni će nešto naučiti… I još možemo reći da nam celulit i višak masti stvara to što smo stalno u vožnji i samo na servisu drugima.
Zvučim grubo i sebično, znam. Ali, nekako tako stvari stoje. Barem kod mene i ljudi kojima sam okružena. Naravno, stvari nisu crno bijele i naravno da ako nam je dijete bolesno bit ćemo kod kuće nekoliko tjedana no tad nam celulit i žaljenje neće pasti ni na pamet.
Djeca ne traže abnormalno puno vremena
Ono što želim reći, djeca ne traže baš tako abnormalno puno vremena. Dajte im pola sata na dan, ali kvalitetno. Dakle, nema ništa od toga da vi sjedite s njima za stolom i gledate u svoje računalo. Tako može čuvati i čuvalica (ona će se čak i igrati s djetetom). Dajte mu njegovih pola sata – bilo kada u danu. Nitko neće biti u manjku, ponajmanje vi. Jer ćete, ako imate volju, imati i vremena za vježbanje. Ili bar vrijeme za sebe. Za knjigu, telefoniranje, internet…
U tom slučaju djetetu neće trebati pet aktivnosti tjedno. Dvije će biti i više nego dovoljne jer se nećete brinuti zbog dosade, bezidejnosti i napora.
Ne želim generalizirati, naravno, no pokušavam na papir pretočiti hrpu misli koje mi se motaju po glavi. Jer, ovo zapravo nije ono o čemu sam danas inicijalno željela pisati.
Slika koju želimo ostaviti na van
Željela sam pisati o tome kako zbog potrebe drugih, a samo zbog slike, dojma koji želimo ostaviti na van, ponekad budemo manje dobri i pravedni prema svojim mališanima nego što bismo trebali biti.
Na to me potakla situacija gdje jedna divna mama s predivnim djetetom uvijek svoje dijete stavlja u drugi plan. Npr., nema veze što mi uvijek sjedimo tu, možemo mi bilo gdje, nema veze što je moje dijete sada uzelo ovu igračku, može se ona i s drugima igrati, nije bitno…
Uvijek kad ih gledam, a predivne su, tu se vidi toliko ljubavi. I toliko nepravde. Koje, naravno, mama nije svjesna. Jer mame s tolikom količinom ljubavi nikada ne bi svjesno loše činile svojoj djeci. A koju poruku dijete dobiva kroz te mamine postupke? Nisam važan, nije važno što želim i volim, drugi su vrjedniji pa zaslužuju dobiti sve na što i ja imam pravo…. Opet zvučim grubo, da. A zapravo tako to izgleda na van. Tako to djeca tumače.
Stvari koje su nauštrb njihove dobrobiti
Ne želimo mi svojoj djeci loše no zašto ponekad, samo zbog te slike na van, činimo stvari koje su nauštrb njihove dobrobiti?
Ja se ponekad kod kuće naljutim na svoje dijete, a kad izađemo van i sretnemo nekoga, automatski ju prigrlim k sebi (što, da smo kod kuće ne bih baš tako odmah učinila). Što s time pokazujem? Da sam dobra mama ili šaljem dvojake poruke svome djetetu? Mislim da je ipak ovo drugo… A to nije dobro, zapravo.
Naravno, treba biti ljut, treba i voljeti, treba o tome razgovarati. Treba se ispričati. A ne glumiti. Jedino tako mališani mogu dobiti poruku da su sve emocije dozvoljene i ispravne, ali i da nose određene posljedice. Volite svoje mališane. Razgovarajte s njima. Budite im utočište. Samo ljubav može probuditi ljubav.
