Istraživanja su potvrdila da su narcisoidni roditelji nesposobni istinski voljeti druge, čak i svoju vlastitu djecu, koju prvenstveno vide kao izvor ugode, ali i kao emocionalnu 'vreću za udaranje'
Zamislite da odrastate u domu u kojem vas jedan od vaših roditelja ne može istinski voljeti. Dom u kojem umjesto ohrabrenja dobijete uvredu, u kojem se svaki pokušaj neovisnosti i samostalnosti doživljava kao prijetnja, a svako vaše postignuće i uspjeh u životu dočekuje s ljubomorom. Tako je djetetu koje živi s narcisoidnim roditeljem.
Nedavna istraživanja potvrdila su da su narcisoidni roditelji nesposobni istinski voljeti druge, čak i svoju vlastitu djecu. Neprofitna organizacija Mayo Clinic provela je istraživanje te potvrdila kako je narcisoidna osobnost definirana kao psihički poremećaj u kojem ljudi imaju napuhnut osjećaj vlastite važnosti, duboku potrebu za divljenjem i nedostatak suosjećanja za druge. No, iza maske velikog samopouzdanja leži krhko samopoštovanje, ranjivo i od najmanje kritike.
Budući da narcisoidni ljudi ne mogu razviti sposobnost suosjećanja za druge, oni nikada ne mogu istinski voljeti. Nažalost, takvo ponašanje ne mijenja se ni kada imaju djecu. Narcisoidni roditelj vidi svoje dijete kao vlasništvo koje može biti upotrijebljeno za njihove buduće interese. Često imaju probleme s granicama, kako fizičkim, tako i emocionalnim te svoju djecu 'natovare' s puno emocionalnog tereta. Znanstvenici su tako došli do zaključka da narcisoidni roditelji svoju djecu prvenstveno vide kao izvor ugode, a ponekad i kao emocionalnu 'vreću za udaranje'.
Narcisoidni ljudi gledaju na svijet na dva načina: Stvari su ili posebne/idealne/savršene ili bezvrijedne/štetne/beznačajne. Ne postoji ono između, a svoju djecu tretiraju u skladu s tim ekstremima.
Zbog toga djeca očajno traže način kako bi zadovoljili svoje roditelje (da budu na 'voljenoj' strani spektra, umjesto na tamnoj strani punoj mržnje) i nerijetko dopuštaju narcisoidnim roditeljima da kontroliraju njihove živote, samo kako bi stvari tekle glatko. Stoga, dok god djeca na neki način ugađaju svojim narcisoidnim roditeljima i njihovoj potrebi da se osjećaju dobro u vezi sebe, vjerojatnije će uzvratiti pozitivno i na taj način život kod kuće učiniti skladnijim.
No, kako djeca rastu, postaju snažnija, samopouzdanija i hrabrija, a narcisoidni roditelji na njih gledaju kao na direktnu prijetnju kontroli onoga što trebaju ili žele u životu. Zbog toga, takvi roditelji sabotiraju djetetov osjećaj samopoštovanja, a neke od uobičajenih taktika su štetna 'natjecanja', upotreba osjećaja krivnje, ultimatumi i vrijeđanje djeteta (govoreći mu da je debelo/ružno/beskorisno/glupo itd.) kako bi njihovo samopouzdanje ostalo nisko.
Nije iznenađenje kako mnoga djeca koja odrastaju u takvom okruženju razviju osjećaj krivnje i niskog samopouzdanja s kojima se kasnije bore u svom odraslom životu. Kada djeca narcisoidnih roditelja postanu odrasle osobe, oni moraju naučiti razliku između prave ljubavi i narcisoidne 'ljubavi'. S time dolazi i prihvaćanje činjenice da su u djetinjstvu zapravo iskusili emocionalno zlostavljanje i konstantno 'izluđivanje'.
Nažalost, takva djeca odrastu s osjećajem kako nikada neće moći zadovoljiti potrebe svojih roditelja. Ona odrastu u ljude koje se konstantno pitaju hoće li ikada biti dovoljno dobri. No, ono što često ne shvate je da je problem u roditelju, a ne u djetetu. Poremećaj osobnosti čini ih fizički nesposobnima za suosjećanje i ljubav.
Ako ste odrasli s narcisoidnim roditeljem, znate o čemu je riječ. Znajte da ste sada, kao odrasla osoba, u kontroli i niste dužni trpjeti njihovo zlostavljanje ili maltretiranje. Postavite svoje granice i držite ih se ili se udaljite od roditelja kako bi mogli živjeti svoj život najbolje što možete jer ste vrijedni toga i zaslužujete to.
