Ponekad je napraviti korak unatrag najbolja stvar koju možemo učiniti za svoju odraslu djecu.
Održavanje odnosa s odraslom djecom može biti izazovno, osobito kada roditelji pokušavaju izgladiti stare traume iz djetinjstva ili upravljati vlastitim emocionalnim potrebama dok podupiru svoju djecu. Ne postoji univerzalno "ispravan" način za rješavanje tih odnosa, ali neka ponašanja roditelja mogu negativno utjecati na zdravlje svih.
Prema psihologu Jeffreyju Bernsteinu, neki roditelji misle da pomažu svojoj odrasloj djeci, ali zapravo ih nesvjesno koče u razvoju. Njihova dobroćudna podrška često postaje prepreka djeci da preuzmu odgovornost i nauče kako živjeti kao samostalne odrasle osobe, piše Yourtango.
Ovo su najčešći oblici takvog ponašanja:
1. Ignoriranje vlastitih trauma
Roditelji koji nisu riješili svoje emocionalne traume često nesvjesno prenose te obrasce na svoju odraslu djecu. Prema Hanley Foundation, ti roditelji stavljaju potrebe djece ispred vlastitog emocionalnog zdravlja, čime djeci uskraćuju priliku se se osamostale.
2. Prezaštitničko ponašanje
Roditelji koji pokušavaju "spasiti" svoju djecu od životnih problema često nemaju priliku razviti emocionalnu inteligenciju i vještine rješavanja problema. Pew Research Center ističe da prezaštitnički pristup postaje sve češći, ali kada se djeca suoče s odraslom dobi, to može postati prepreka njihovoj neovisnosti.
3. Prečesta komunikacija
Iako je normalno biti u kontaktu s djecom, roditelji koji previše zovu i šalju poruke mogu nenamjerno smanjiti autonomiju svoje djece. Kako navodi New York Times, ravnoteža u komunikaciji ključna je za zdrav odnos.
4. Financijska pomoć bez granica
Iako je financijska podrška ponekad nužna, ona može postati problematična ako odrasla djeca ne nauče kako biti odgovorna. Prema dr. Jeffreyju Bernsteinu, roditelji koji postavljaju granice u financijskoj pomoći omogućuju djeci da razviju osjećaj odgovornosti i neovisnosti.
5. Prebacivanje krivnje s djece
Kako ističe stručnjakinja Peg Streep, roditelji koji opravdavaju loše ponašanje svoje djece onemogućuju im da preuzmu odgovornost za svoje postupke.
6. Zanemarivanje vlastitih potreba
Roditelji koji sve ulažu u pomoć djeci često zapostavljaju vlastito emocionalno i fizičko zdravlje, što može dovesti do osjećaja iscrpljenosti i usamljenosti kada djeca više ne trebaju njihovu pomoć.
7. Nedostatak granica
Mnogi roditelji izbjegavaju postaviti granice zbog straha od gubitka odnosa s djecom. No, kako bi potaknuli njihovu neovisnost, granice su ključne.
8. Kritika dječjih odnosa
Neki roditelji nesvjesno izražavaju svoje frustracije kritizirajući odnose svoje djece, što može uzrokovati napetosti i dodatno udaljavanje.
