Već oko druge godine djeteta može se vidjeti je li ono sigurno ili nesigurno vezano za skrbnike, a takav tip vezivanja obično ostaje kroz cijeli život, posebno u bliskim odnosima. Tomislav Kuljiš iz Centra Prirodno roditeljstvo govori o različitim tipovima povezanosti i ističe da je za razvoj sigurne emocionalne povezanosti s djetetom odgovornost uvijek i samo na roditelju
"O kvaliteti povezanosti sa skrbnicima ovisi hoće li dijete ostvariti svoje ljudske potencijale i razviti se u dobro posloženu osobu s dobrom emocionalnom samoregulacijom, empatijom prema drugima, osjećajem za moralnost, unutarnjim mirom, osjećajem osobne vrijednosti, u nekoga tko ima sebe, tko nije potrebit, hladan, hiperacionalan, odrezan od emocija, silno ljubomoran, zavidan, narcisoidan", kaže Tomislav Kuljiš, autor programa 'Roditeljstvo i rani razvoj'.
O sigurnoj i nesigurnoj privrženosti govorio je još John Bowlby sredinom pedesetih godina i poznato je da se već oko druge godine djeteta može vidjeti je li ono sigurno ili nesigurno vezano za skrbnike, a takav tip vezivanja obično ostaje kroz cijeli život, posebno u bliskim odnosima.
"U slučaju izbjegavajuće povezanosti, djeca maju tendenciju izbjegavanja bliskosti, jer su naučila da odnos sa skrbnicima nije siguran. Njih vrlo često roditelji opisuju kao dobro odgojenu djecu jer ne traže puno. Ako je povezanost ambivalentna, djeca imaju tendenciju stalnog potraživanja i zapela su u mehanizmu nenamirenosti i potrebitosti, što postaje cjeloživotni obrazac, pogotovo u partnerskim odnosima. Sigurno vezana djeca doživljavaju odnos s drugima kao siguran, nisu toliko potrebita, imaju zrelu samostalnost za razliku od nezrele samostalnosti kod izbjegavajuće vezane djece. I danas po literaturi imamo pola populacije pretežno sigurno vezane i pola populacije pretežno nesigurno vezane djece i odraslih", kaže Kuljiš te ističe kako je za razvoj sigurne emocionalne povezanosti s djetetom odgovornost uvijek i samo na roditelju.