S nekim licima s naslovnica lakše se povežeš nego s drugima, pričaju tvoju životnu priču i pjevaju neke tvoje pjesme. S nekima se ne bi povezao ni da vas lancima zajedno vežu, kao nebitni su, a uložio si više sebe mrzeći njih, nego u fasadu svoje kuće - najveće u gradu, neožbukane od ljeta '97., piše psihologinja Mia Roje Đapić
Svakih nekoliko tjedana nova velika vijest probije se na naslovnice pa tamo ostane čvrsto i postojano. Punih tjedan dana. Čim ujutro otvoriš oči i provrtiš portale ili društvene mreže (ne brini, to čini više od 80% nas), ona je tu. Čim sjedneš u tramvaj ili uključiš lokalni radio, evo je opet. Točiš kavu u pauzi na poslu, a svi o vijesti imaju mišljenje. Ti nemaš pa kažu da se držiš iznad situacije (gdje ti je i mjesto). Dođeš doma, umjesto „Kako si?“, s vrata pitaju „Jesi čuo o…?“. Umoran od dana, umoran od vijesti, preko WhatsApp-a dobiješ još nekoliko linkova najžućih portala. Oni saznaju nove detalje iz povjerljivih izvora, bio bi lud da ne otvoriš. Čitajući samo naslove i komentare četiri samoprozvana društvena kroničara, donosiš i ti svoje mišljenje (jer što je čovjek bez svog mišljenja na koje ima ustavno pravo).
Nisi se stigao baviti sobom ni izmjeriti tlak. Nisi stigao poslušati što ti priča tjeskoba u prsima prije nego se utopi u pivu ili ksanaksu. Nisi stigao izračunati koliko duguješ banci ni kumu, koliko će koštati zimsko grijanje i promjena akumulatora prije nego umre. Nisi do kraja shvatio što znače koeficijenti, ali nisi nikad bio neki matematičar. Bio si čovjek i radnik, a u slobodno vrijeme politički analitičar, stručnjak za klimu i cijepljenje, sportski komentator i psihijatar (posebno ako na poslu puno pričaš s ljudima uz čašicu pića ili peglu za kosu). Ako je nova velika vijest iz neke od ovih domena, možeš biti gotovo siguran da ćeš imati svoje mišljenje koje ćeš gorljivo braniti, komentirati s lažnog Facebook profila, dijeliti ljude na „nas“ i „njih“, bez obzira na to tko je za Hajduk, Dinamo ili Zvezdu.
Kakva anksioznost, daj mu lopatu da kopa; kakva depresija, nemajka je tek rodila i treba biti sretna
Nikad nećeš reći kirurgu kako da operira niti statičaru koliko široka mogu biti vrata. To nije tvoje područje. Ali reći ćeš lako da je nogometni izbornik „bezveze“, a sudac „neznalica“ pa, dok ljut s utakmice voziš doma, pitat ćeš „tko joj je dao vozačku dozvolu“ kad joj oduzmeš prednost jer si zaboravio pravilo desne ruke (ipak je ona žensko). Koje globalno zatopljenje, gle koliko je hladno. Ako se otopio led sa Sjevernog pola, neka pokupe malo iz Slavonije. Bez problema ćeš dijagnosticirati narcistični poremećaj ličnosti svakoj propaloj ljubavi, autizam cijepljenom djetetu u parku, a stručno ćeš procijeniti i kojem roditelju dijete treba „pripasti“. Kakva anksioznost, daj mu lopatu da kopa; kakva depresija, nemajka je tek rodila i treba biti sretna, dobacit ćeš na članak suvremenog psihologa koji kvari današnju djecu kad slučajno izleti između velike vijesti i reklame za nadmadrac. Nije da bi svjesno to uopće išao čitati.
Neke teme su važnije od drugih, u nekim temama svi smo stručnjaci, a ti najveći. S nekim licima s naslovnica lakše se povežeš nego s drugima, pričaju tvoju životnu priču i pjevaju neke tvoje pjesme. S nekima se ne bi povezao ni da vas lancima zajedno vežu, kao nebitni su, a uložio si više sebe mrzeći njih, nego u fasadu svoje kuće - najveće u gradu, neožbukane od ljeta '97. Kad smo već u devedesetima, zašto ne pitati susjeda, kolegu, političara i onog istog nesposobnog nogometnog trenera gdje su bili '91., to će im pokazati, onda kad se ti, društveni kroničaru, možda nisi ni rodio.
Boriš se za neke druge ljude, druga prava, a mrzeći one koji lijeno leže doma i nije ih briga
Oni koje vidiš na malom ekranu dok neumorno „skrolaš“ Instagram i Facebook, postali su tvoji. Bitno je da su ti po nečemu slični, a naročito ako je to nešto što je tebi važno - pradjedovo rodno selo, stranka ili činjenica da su roditelji ili oženjeni. Ako su ti previše slični, nažalost upast će u ovu mržnja-kategoriju jer se: a) teško nositi s idejom da si i ti mogao nešto poput njih, a nisi ili b) teško nositi s njihovim manama, neuspjesima i krahovima kad su „skroz naši“, a narod još gleda. U oba slučaja teško se nositi, a mi ljudi ne volimo teško. U oba slučaja vraća nas na same sebe, a koja je onda uopće svrha distrakcije velikim vijestima? Umjesto da ovo zaista pomisliš, nabaciš komentar na forumu da posramiš mamu koja djetetu daje plastične igračke i pita se je li još privlačna svome mužu. Kod tebe doma hrče svatko u svojoj sobi, djeca oboma skaču po glavi i žvaču drvene didaktičke igračke, s kojima su pozirali za božićni portret. Lajkova: 211; 13 više nego lani, a ima još vremena Adventa.
Velika vijest 628 postala je velika vijest 629 i ciklus se ponovio. Isti komentatori, isti gosti u Dnevniku prije večere, ista zabrinuta lica reportera, iste floskule i isti mi. Isti ti.
Kao što postoji prijestupna godina, tako postoji i prijestupna velika vijest. Tu i tamo potkrade se neka koja se ne ugasi čim dođe nova, koja pokrene lavine reakcija i komentara, koja zaista probudi narod i pokrene malu revoluciju. Osjećaš ponos, lajkaš naveliko, lijepiš naljepnicu sklopljenih ruku u komentar, jednu, dvije, deset - molitva je time jača i Bog nas bolje čuje. Osjećaš da pripadaš, dio si nečeg što ima svrhu i ponedjeljak je manje siv.
Zajednički prijatelji ne povezuju nas previše, zajednički neprijatelji bez problema. Boriš se za neke druge ljude, za neka druga prava, često pod parolom slobode i jednakosti, u isto vrijeme mrzeći one koji lijeno leže doma i nije ih briga. Najviše mrziš anti-junake velike vijesti, posebno ako nisu dušu izlili lokalnom portalu i objavili svoj dnevnički zapis. Ne bi se skrivali da nemaju što skrivati, naučila te pokojna baka. Iako svjestan da znaš tek mrvice istine, tvoj stav je čvrst poput tijela starlete koja je u ime velike vijesti napravila performans pa gola prošetala trgom.
Da si priznaš morao bi se baviti sam sobom
Gledaš neke tamo stručnjake kako objašnjavaju drugu stranu medalje. I ovaj tekst koji ti ide na živce, a i dalje ga čitaš, nastao je na temelju neke tamo izmišljene znanosti. Ne čuješ. Vjeruješ ti samom sebi još i više, nije ih škola naučila životu. Gledao si jednom dokumentarac o grupama sudnjeg dana koje, kad ne dođe apokalipsa na planirani datum, vjeruju još jače da je iza ugla. Čuo si za one koji iz dokaza da je Zemlja okrugla naprave novu teoriju zavjere – logično, jer njima je ravna. Koje budale, pomislio si, ali nije bila velika vijest pa nisi rekao mami ni podijelio s 3456 prijatelja iza ekrana polovnog smartphone-a iz 2018.
Iza lijepe ideje aktivizma, iskrene želje da se pomogne i ide dalje, osjetiš se kao glumac u režiji nepoznatog lika koji ne zna scenarij, ponekad ni žanr u kojem igra, a i dalje je statist za mali honorar. Živiš dan, za dan za dan. Nećeš si priznati takvu spoznaju, bila bi teška. Mi ljudi ne volimo teško, sjećaš se? Uostalom, da si priznaš, opet bi se morao baviti sobom, pa bi velika vijest izgubila svrhu. Sjećaš se i toga, znam. Čak i ova prijestupna velika vijest, vrsta poznata po otpornosti i razornosti, u nekom trenutku lagano zamre.
A ti? Jesi li umoran? Kako ona tjeskoba u prsima? Ugasi telefon. Zagrli nekoga svoga. Budi zainteresiran, ali ne i obuzet. Cijeli svijet obuzet je i umoran. A ti? Jesi li umoran? Odmori se umjesto da popiješ petu šalicu kave. Slušaj tako da čuješ i prihvati da ne znaš sve. Ne moraš znati. U redu je. Kako si? Kad te zadnji put to netko pitao kao da iskreno želi čuti odgovor? Jesi li mu rekao ili se prazno nasmiješio i bacio komentar na društvena zbivanja samo da skreneš s teme? Poštuj znanost i struku, a prije svega samog sebe. Velike vijesti će doći i proći, ali neće ti pobjeći ni da se potrudiš ne znati.
Jesi li umoran? Kako ona tjeskoba u prsima? Ugasi telefon. Zagrli nekoga svoga. Diši.
