Školarci Razvoj od 7. do 14. godine 1799 prikaza 08. srpnja 2019.

Nasilje nad djecom: Okrećemo li glavu iz straha ili jer nas se to ne tiče?

Foto: Guliver/Shutterstock
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Nakon vijesti o dvogodišnjaku iz Klaićeve, postavlja se pitanje: Kako se i dalje događaju ovakve situacije da nitko mjesecima ne primijeti zlostavljanje djeteta? Je li moguće da ljudi i dalje smatraju da se to 'njih ne tiče' ako i vide ili sumnjaju?

Hrvatsku je ponovno šokirao slučaj zlostavljanja djeteta, nakon što je ovog vikenda u Klaićevu bolnicu u Zagrebu doveden dvogodišnji dječak s prijelomima, hematomima i ožiljcima od opušaka od cigareta po koži. Već same riječi "prijelomi" i "ožiljci od cigareta" u istoj rečenici s dvogodišnjim djetetom blago rečeno izazivaju ogorčenost i šok, a informacije koje je bolnica dala medijima sve su šokantnije. 

Naime, nakon dijagnostičke obrade i pregleda, liječnici su ustanovili da dijete ima svježi prijelom desne nadlaktične kosti, stare prijelome obje podlaktice, brojna nagnječenja i hematome te po cijelom tijelu ožiljke za koje se sumnja da su nastali gašenjem opušaka na dječjoj koži, saznao je 24sata, a ravnatelj Klaićeve, prof. dr. Goran Roić izjavio je da su iz bolnice odmah obavijestili policiju te da će se daljnjom obradom utvrđivati kako su točno nastale brojne ozljede i ožiljci na dječakovu tijelu.

Dakle, dijete je imalo ožiljke i stare prijelome i nagnječenja što upućuje na to da je bilo zlostavljano, vjerojatno duže vrijeme, a u bolnicu ga je dovela susjeda nakon što joj je dječaka dovela djevojka koja ga je čuvala.

Možda te zanima... Potresne priče socijalne radnice iz Hrvatske: Što su hetero roditelji činili svojoj djeci Roditelji

Neslužbeno je 24sata saznao da dijete već mjesecima živi s 19-godišnjom djevojkom u bivšoj 'šupi' bez prozora kao podstanar, a majka je navodno otišla na sezonski rad i ostavila ga na čuvanju.

Pitanje koje se postavlja je: Kako se i dalje događaju ovakve situacije da nitko mjesecima ne primijeti zlostavljanje djeteta? Je li moguće da ljudi i dalje smatraju da se to 'njih ne tiče' ako i vide ili sumnjaju na tako nešto?

Kad čitamo ovakve vijesti koje se događaju daleko od nas, bilo na drugom kontinentu ili u nekom drugom mjestu u našoj zemlji, razumski se pitamo je li moguće da nitko ništa nije znao? No postoji izreka 'gdje ima dime, ima i vatre' i kad živiš u mjestu u kojem se dogodi slučaj koji sablazni javnost, znaš da susjedi i bliski ljudi uvijek nešto čuju ili sumnjaju.

Teško nam je povjerovati da nitko iz susjedstva ili ljudi koji su ulazili u zgradu nije ništa vidio ni posumnjao. Naravno, ako je dijete bilo zlostavljano, moguće je da ga nitko nije vodio liječniku, moguće je da ga nitko od rodbine, susjeda i prijatelja nije posjećivao, moguće je i da je bio namjerno skrivan od ljudi, ali ovo je slučaj kad se moramo zapitati okrećemo li glavu kad se takvo nešto događa u našoj blizini jer 'nas se to ne tiče'?

Što bi učinila da vidiš roditelja koji ošamari dijete?

Nažalost, zbog raznih negativnih iskustava, stava državnih službi, ali i straha za vlastitu sigurnost i život, ljudi se boje 'miješati se' u stvari koje ih neposredno ne ugrožavaju. Postoji i nešto što se zove 'batine kao odgojna mjera'. 

Možda te zanima... Udaranje po guzi djetetu šteti više nego što mislite Vrtić

Jesi li ikad vidjela na ulici, ispred škole ili u shopping centru da se roditelj izdere na dijete, možda ga i pljusne? Što bi napravila u tom slučaju? Ne mislimo na očito zlostavljanje kad netko tuče dijete pred našim očima, nego primjerice opali šamar djetetu.

Što sve spada u zlostavljanje djece?

Bi li prišla roditelju (ili osobi koja je ošamarila dijete) ili produžila svojim putem?

Bi li se obratila osobi koja je udarila dijete ili glasno komentirala da se ne slažeš s njegovim ili njezinim postupkom?

Bi li pitala dijete je li dobro i treba li mu pomoć ili bi smatrala da nemaš pravo 'miješati se' u nečiji odgoj?

Zdravstveni radnici, djelatnici u ustanovama socijalne skrbi, osobe zaposlene u odgojno-obrazovnim ustanovama, stručni radnici zaposleni u vjerskim ustanovama, humanitarnim organizacijama ili organizacijama civilnog društva te sve stručne osobe koje u svom radu dolaze u kontakt sa žrtvama nasilja u obitelji dužni su prijaviti policiji ili državnom odvjetništvu počinjenje nasilja u obitelji za koje su saznali u obavljanju svojih poslova.

No isto tako svaki građanin koji ima saznanja o nasilju u obitelji može isto prijaviti policiji i to anonimno, što mnogi ne znaju.

Možda te zanima... Protokol kod nasilja u obitelji: Prijava može biti i anonimna! Roditelji

No gdje je granica?

U Hrvatskoj je zakonom zabranjeno bilo kakvo udaranje djeteta, a ovdje spada i šamar i 'po guzi'. missMAMA već godinama piše o toj temi i koliko god stručnjaci naglašavali dugoročne posljedice udaranja djeteta 'po guzi', velik i nezanemariv broj ljudi (bilo roditelja bilo ljudi koji nemaju djecu) smatra da su batine često opravdana, pa čak i poželjna odgojna metoda.

Premda je tjelesno kažnjavanje u Republici Hrvatskoj zabranjeno od 1999., rezultati istraživanja na 500 ispitanika kojeg je za Hrabri telefon u 2017. provela tvrtka Kantar Millward Brown pokazuju kako građani i dalje smatraju da je tjelesno kažnjavanje opravdano u nekim situacijama te imaju slabu svijest o zakonskoj zabrani tjelesnog kažnjavanja u Hrvatskoj.

Obiteljsko nasilje - Kako ga prepoznati i što učiniti?

Misliš li i ti da ionako nitko od nas ne može napraviti ništa?

Živimo u društvu u kakvom živimo, u društvu u kojem se za teška djela ubojstva, pokušaja ubojstva, silovanja, zlostavljanja, dobivaju kazne koje se uopće ne mogu nazvati kaznama, dok se za puno manje prekršaje ljude kažnjava apsurdnim novčanim ili zatvorskim kaznama.

Isto tako, živimo u društvu u kojem je tradicija dio nas, i većina nas sjeća se iz djetinjstva kako su i naše bake i prabake, tete, susjede 'trpjele' obiteljsko nasilje, pa čak i ako su se požalile nekome, odgovor je bio: 'Nemoj se miješati' ili 'Svatko nosi svoj križ'.

Ljuto dijete Možda te zanima... Zašto roditelji još uvijek djecu udaraju po guzi? Vrtić

Mnogima je teško reagirati i prijaviti nasilje u vlastitoj obitelji i iz straha. Straha da će dijete odvojiti od roditelja, da će završiti u domu za nezbrinutu djecu godinama, a možda mu je 'bolje barem s jednim roditeljem' iako ga drugi roditelj zlostavlja.

Danas svako ima svoje mišljenje, komentiraju se sitnice i nebitne stvari, na društvenim mrežama i na kavama vode se žustre rasprave i svađe oko stvari koje na kraju krajeva, nisu bitne. 

Kad se pojavi slučaj ovakvog zlostavljanja djeteta, mnogi pomisle da se tu radi o ljudima koji žive na margini društva i da "nitko od nas ionako ne može napraviti ništa".

Ali sjetimo se rečenice: 'Ako ne pitaš, odgovor je uvijek Ne'. Ako ne kažeš na glas, nitko neće čuti. Nakon slučaja oca koji je s balkona bacio svoje četvero djece, nešto se pokrenulo. Svi smo imali svoje mišljenje i mnogi su pomislili: Sada je dosta, osnovana je inicijativa i fond #Spasimepremijer i predsjednica složili su se da je borba protiv obiteljskog nasilja prioritet i složili smo se: 'Dosta je šutnje'.

No što se promijenilo u ljudima, u nama, našim prijateljima, kolegama, susjedima? Jesmo li se svi osjećali bolje kad smo išli na prosvjed, kad smo glasno pokazali koliko se zgražavamo nad ovakvim slučajevima, a kad se maknemo s društvenih mreža i bavimo se svojim životima, više ne vidimo ili ne želimo vidjeti nešto što se događa u našem susjedstvu ili u obitelji?

Možda te zanima... 'Svako treće dijete u Hrvatskoj je psihofizički zlostavljano' Roditelji

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.