Je li našoj generaciji teže odgajati djecu?

Spadam u onu kategoriji klinaca koji su veći dio djetinjstva proveli uz baku i djeda. Pamtim ih kao izrazito brižne i dosta toga što su me naučili još dan danas prizovem kad donosim odluke u nekim životnim situacijama. Isti ti baka i djed nisu imali mobilne telefone, čak ni one kućne da ih roditelji mogu obavještavati što se događa sa mnom, nikad nisu hodali za mnom da me nahrane. Ako sam pala i izgrebala koljena, roditelji nisu dolazili u panici, a odjeća na meni nikad nije bila besprijekorna. Bilo je to za današnje prilike jedno prilično opasno djetinjstvo.

Nekad je dijete bilo dijete i vrlo jasna je bila granica između nas djece i roditelja. Moja majka je jednostavno mogla samo uputiti pogled i znalo se da radimo nešto krivo. 

Danas je teže biti roditelj

Čini se da je danas sve teže postići da dijete pokaže poštovanje prema roditelju. Danas nema principa nagrade za ono što je dobro i kazne za ono što je loše. Djecu nagrađujemo jer ne prolijevaju sok po stolu u kafiću, nagrađujemo ih zato jer se ne bacaju po podu u supermarketu, a sve su to stvari zbog kojih bi trebali biti kažnjeni. Dijete ne zna da čini loše ako mu mi ne ukažemo na to. 

Zato smatram da je danas mnogo teže biti roditelj. Mislim da je slika obitelji s mamom, tatom, djevojčicom, dječakom i psom koji se veselo valjaju na suncem okupanoj livadi stvarna koliko i bajka o sedam kozlića. 

I to što se nama čini da netko drugi sve obavlja lakše i da je tamo negdje trava zelenija nego kod nas, stvar je samo opsesije modernog društva da nam nametnu sliku kako svi sve stižemo i kako sve savršeno funkcionira. Teško nam je jer radimo od jutra do mraka da naša djeca imaju rođendane od par tisuća kuna iako su naši prolazili i samo s grickalicama i sokom koji se mutio s vodom. Osjećamo kompleks ako dijete nije obučeno lijepo i skupo, a kad već potrošimo plaću na odjeću onda smo u strahu da je dijete ne uništi pa se baš i ne igra vani.

Čitamo lektire umjesto djece

Trčimo s posla u školu jer glupo nam je da dijete ide busom koji staje točno ispred kuće. Iako već ide u 5. razred, vozimo ih na treninge i čekamo ih da završe jer danas je drugo vrijeme. Upisujemo djecu na nekoliko jezika, na nekoliko sportskih aktivnosti, pišemo s njima domaće zadaće, a čujem da neki i čitamo lektire umjesto njih pa im prepričavamo. 

Moram priznati da se iskreno divim takvim roditeljima. Divim se jer se nadam da su svjesni da će možda čitav život morati razmišljati umjesto svoje djece. 

Najbolje što možemo učiniti za sebe i svoje dijete je da ima stabilan dom, to je ono ključno. Moramo ga naučiti i ponavljati mu da je ono vrijedno u nama. Sreća je uvijek bila i ostat će individualna stvar i ni jedan statusni simbol ili materijalno postignuće nije garancija sreće.

Moj savjet je: živite svoj život prema svom nahođenju, ne trudite se biti slični nekom drugom. To što ste majka ne treba oduzeti vašu ulogu sestre, žene i prijateljice. Organizirajte se tako da uvijek imate malo vremena za sebe jer djeca će rasti i bez toga da bdijete 24 sata nad njima. Budite zahvalni bakama koje čuvaju vašu djecu kad ste odsutni bez da ih zivkate da provjerite kako je dijete jer i oni su imali djecu, nije im prvi put. A ono što nam je dato kao blagoslov ne bi trebalo biti tako teško, a roditeljstvo jest blagoslov.