Nije sve ni upola jednostavno kako se čini promatraču. Zato i nakon toliko godina odgajanja djece mnogo sam puta izgubljena i stjerana u kut iako znam što je krivo, a što pravo
Vrlo često imam svijest o tome kako bi trebalo reagirati u pojedinoj situaciji i uvijek sam spremna udijeliti savjet onome tko to od mene zatraži; bilo majci koja je nova u toj ulozi ili prijateljici s manje roditeljskog staža. Vrlo dobro znam da je strpljenje najveći adut koji možeš imati i da njime možeš gotovo sve. Prolazeći kroz tisuće muka; od onih s hranjenjem, preko prvih zubića, uspavljivanja umornog djeteta koje ne želi zaspati, pa do onog bjesomučnog "neću" i udaranja glavom u sve što mu se nađe na putu, naučila sam da je za sve potrebno vremena i mnogo nadljudskog napora. Unatoč cijeloj toj iskustvenoj nauci svako malo iskrsne neki novi problem koji iziskuje isto.
Iako bih ja, da sam na mjestu osobe koja je objektivna i koja treba dati savjet tada savjetovala najlogičnije rješenje, onda kada se isto događa meni, više nisam sigurna u to da stvar mogu riješiti razumno i staloženo.
Na primjer, neka bude situacija u kojoj se u posljednje vrijeme često nalazim. Moj trogodišnjak svakog je dana sve zahtjevniji i odlučniji u nastojanju da ostvari svoje naume. Umjesto doručka on želi pojesti čokoladu. Da se njega pita, po danu ne bi uopće spavao. Umjesto dva, tri bombončića, on bi smazao pola vrećice, a tu sam, naravno, ja koja mu stojim na putu u njegovom naumu i on me vidi kao prepreku koju pošto-poto mora preskočiti. Tu počinju glasni protesti, vriska, napadaji bijesa, tantrumi i sve ono što je roditeljima mrsko i s čim se nerado bore.
Borba između mene i djeteta
Razum mi nalaže da mu trebam lijepo objasniti zašto tako ne može biti. Međutim, riječ je o djetetu s nepune tri godine koje nije sposobno razumjeti štetnost pretjerivanja sa slatkišima, koje iako osjeća umor odupire mu se, jer mu se čini zanimljivijim igrati se i istraživati, tako da svaki pokušaj uvjeravanja u suprotno izgleda poput pokušaja odgurivanja zida.
Zato se čini kao nekakva najučinkovitija varijanta djelovati brzo i ukloniti razlog njegove ljutnje. Idem li putem uvjeravanja naići ću upravo na taj zid i dijete će inzistirati da bude po njegovom ne bi li došlo do svog cilja. To vrijedi gotovo za sve situacije u kojima dijete ne želi surađivati. Cijeli proces nikako nije ugodan i često rezultira borbom između mene i djeteta.
Nije sve ni upola jednostavno kako se čini promatraču
Dijete me udara (trogodišnjaci zaista imaju čvrstu desnicu) i nastoji pobijediti, no ja mu nipošto ne popuštam. Lagala bih kad bih rekla da se uopće ne ljutim i da sve stoički progutam. Svi oni savjeti koje bih i sama udijelila drugima, tada se čine gubljenjem vremena, jer logično je da želim da dijete što prije prestane sa protestima, da što prije zaspi, jer i ja se želim odmoriti i posvetiti se svojoj drugoj djeci. Dakle, nije sve ni upola jednostavno kako se čini promatraču.
Zbog toga i nakon toliko godina odgajanja djece mnogo sam puta izgubljena i stjerana u kut iako znam što je krivo, a što pravo. No vidim i osjećam da sam s vremenom postala emocionalno čvršća i odlučnija.
Maleni 'manipulatori' nanjuše koga mogu 'vozati'
Djeca su toliko istančana i mudra da točno nanjuše koga mogu 'vozati'. Bake, djedovi pa i tate redovito budu žrtve njihovih da tako nazovem 'spletki' i vrlo brzo ih uvuku poput malenih paukova u svoju mrežu. I najmanju nesigurnost u riječi "ne"oni brzo prozru i tako dolaze do svojih ciljeva.
Kad živiš s dvoje malenih 'manipulatora' i jednim velikim od kojih se svaki za sebe bori da osvoji tvoju pažnju i tvoje vrijeme itekako naučiš biti odlučna i odrješita. Ne ispunjavam svaki njihov hir jer im neće život uvijek biti naklonjen. Trudim se da ostavim prostora i za svoje opuštanje, makar samo na pola sata dnevno, tek toliko da prodišem i da mogu normalno funkcionirati. Tu i tamo me zadesi neki živčani slom koji prehodam, zaližem ranu i nastavljam dalje. Uvijek se "tješim" onom "bit će još i gore". Tako si umanjujem muku i svjesna sam da će odrastanjem djece doći periodi koji će biti ružni i teški i u kojima ću poželjeti da nestanem, a kako to nije moguće, morat ću se koprcati u tome kako znam i umijem i nadati se da sam na pravom putu.
Biti majka znači konstantno nastojati biti uzorom, a poneke rute toga puta promašiti i zalutati. Znači biti kapetan broda koji vozi kroz mnoge oluje i boriti se grčevito da održiš kurs (pravac) vođena neuništivom snagom ljubavi. Polagati ispite na životnom fakultetu na kojem si istovremeno i profesor i student, a umjesto diplome tvoja je nagrada sreća tvoje djece i saznanje da si unatoč svemu učinila prilično dobar posao.
