Nitko ne voli biti obasipan pravilima jer se tada osjećamo krivima, glupima, malenima, osobama koje ne mogu ništa ispravno napraviti. Djeca, kao i odrasli puno su više spremna surađivati kada osjećaju da ih se uvažava i poštuje
Kako postaviti zdrave granice djeci? Kako i kada djetetu reći ne i koliko je to važno da bi i djeca sama znala kada drugima reći ne? Koliko je važno biti onda dosljedan i ima li situacija kada je ipak u redu predomisliti se?
Na ova i slična pitanja, pokušat ćemo vam odgovoriti, na način, da vam približimo osnovne pojmove vezane uz granice, a kroz praktične primjere u ovom tekstu, pružit ćemo vam prostor za vlastito propitivanje i vlastitu kreativnost. Pa krenimo redom.
Što su to osobne granice?
Reći ne znači postaviti granice. Svaki naš kontakt s vanjskom sredinom odvija se na granici dodira ili kontakta. Granica kontakta je dobra kada mi jasno razlikujemo naše potrebe i želje, od potreba i želja drugih. Pomoću granica kontakta formiramo vlastiti identitet, našu ličnost u odnosu na druge ljude.
Granice i pravila: Kada djetetu reći 'da', a kada 'ne'?
Proces formiranja vlastite ličnosti je vrlo složen zbog uzajamnog djelovanja nas i okoline, odnosno drugih ljudi. Svaka osoba na ovom svijetu je različita i jedinstvena. Mi posjedujemo puno sličnosti s drugim ljudima, ali smo u nečemu i potpuno različiti od drugih. Sa onim po čemu smo slični, obično, nemamo problema, međutim problemi nastaju kada su u pitanju razlike. Da bismo potpuno formirali vlastiti identitet, postali autonomna i autentična osoba, potrebno je prihvatiti vlastitu različitost u odnosu na druge. Tek tada možemo prihvatiti različitosti kod drugih.
Određivanje granica nekada i sada
Kada pogledamo u prošlost, različitost nije bila posebno poticana i na svako odstupanje od uobičajenog gledalo se kao na narušavanje reda. Tako su se primjerice pod granicama podrazumijevala interna roditeljska pravila, koja su predstavljala smjernice ponašanja djeteta i uglavnom su se podudarala s pravilima šire društvene zajednice i zato ih je bilo lakše nametati, a od djece se očekivalo da ih slijede.
Danas kada je društvo raznolikije, proširio se jaz između obiteljskih i društvenih granica i postalo ih je sve teže odrediti. Određivanje granica nikada nije bilo jednostavno jer smo ih skloni odrediti na način koji povređuje integritet drugih ljudi. To je posebno opasno u situacijama s djecom, gdje moć nije podjednako raspoređena i gdje govorimo o tzv. asimetričnim odnosima. Kada se djeca boje te iz straha uče poštovati moć roditelja/odraslih, ne uče poštovati integritet drugih ljudi jer je njihov ugrožen i odrastaju na nezdravim temeljima. Ti nezdravi temelji mogu primjerice kada odrastu biti izvor njihove nesigurnosti u vlastitom zauzimanju za sebe ili manjku empatije za druge. To su samo neki o mogućih problema i njih je daleko više. Svatko od nas na sebi svojstven način doživljava povrede vlastitog integriteta i gdje će se kroz život to odraziti doista je individualno.
Roditeljstvo nije crno-bijeli svijet
Budući da se danas mladi sve manje boje odraslih i sve manje poštuju tradicionalni autoritet, utemeljen na zloupotrebi moći i manipulaciji, ono što se pokazuje zdravim i podržavajućim, jest odnos između roditelja/odraslih i djece, koji bi se temeljio na ravnopravnom dostojanstvu. Kada govorimo o ravnopravnom dostojanstvu, podrazumijevamo postavljanje granice koje poštuju osobni integritet djeteta. Takve granice nisu skup univerzalnih pravila koje samo treba aplicirati, već u interakciji sa djecom odrasli moraju naučiti odrediti svoje osobne, individualne granice. Objasniti ćemo slikovito što pod tim podrazumijevamo.
Roditelj mora prihvatiti svoj osobni autoritet, a ne autoritarnu moć
U prošlosti, granice koje je roditelj postavljao djetetu, možemo zamisliti poput kruga, unutar kojeg se nalazilo dijete. Krug je predstavljao skup pravila i nazivamo ga granicom koju roditelj postavlja djetetu. Budući da dijete svakako treba granice kako bi se osjećalo sigurnim, danas na način postavljanje granica, gledamo na drugačiji način. Danas, kažemo da roditelj prvenstveno sebi mora postavi granice, na način da odredi svoje osobne, individualne granice. To znači da roditelj mora prihvatiti svoj osobni autoritet, a ne autoritarnu moć. To će lakše ići onim roditeljima koji imaju životno iskustvo odrastanja, u kojem se poštovao njihov integritet. Koji su slobodno izražavali vlastite osjećaje i misli, nisu ih potiskivali, te su imali priliku razviti osjećaj osobne odgovornosti i uopće načina govorenja osobnim jezikom. Osobni jezik sadržava poruku. Nije važno točno o kojoj je emociji riječ. Riječi nas mogu povrijediti, iskrene emocije ne mogu. Kada roditelj izražava tugu, bijes, smetenost (…) to je uredu. Na taj način i djeca uče da drugi u obitelji imaju svoje potrebe i da ne mogu dobiti uvijek što žele te da u kontekstu obiteljskog života postoje pojedinci.
Djeca popustljivih roditelja postaju mali 'tirani'
Drugi razlog zašto se ne bismo trebali stidjeti govoriti osobnim jezikom jest zato što su naši osjećaji, naš temperament, emotivni padovi i uzleti dio onoga tko smo. Jezik definira granice, izražavanje osjećaja odražava toplinu kontakta. Često zaboravljamo kako toplina bilo kojeg odnosa nastaje iz dva izvora: iz onog što nas spaja i onog što uzrokuje trenje.
I u praksi – kako koristiti osoban jezik?
Kada se određuju granice, puno je bolje koristit se osobnim jezikom (poput: Želim…), umjesto da izgovaramo naredbe (poput: Ne smiješ ulaziti s cipelama u stan!) Kada osoba izražava pravila u svoje ime, a ne kao općevažeće istine, djeca više znače i poštovat će granicu osobe. Nitko ne voli da nas se napada i obasipa pravilima jer se tada imamo sklonost osjećati se neodgovornima, krivima, glupima, malenima, osobama koje ne mogu ništa ispravno napraviti. Djeca, kao i odrasli puno su više spremna surađivati kada osjećaju da ih se uvažava i poštuje.
Osobne granice izražavaju želju pojedinca. Primjerice, kada kažemo: "Ne želim da sad sviraš gitaru.Trebam malo mira." Kada govorimo osobnim jezikom i izražavamo vlastite emocije ne povrjeđujemo druge. Ono što povređuje su riječi, nikada iskrene emocije. Osobni jezik – Želim, Ne želim i slično - djeluje samo ako je doista osoban.Osobni jezik je neprocjenjiv u spašavanju ne samo našeg odnosa s djecom, nego i odnosa s partnerom, kolegama, roditeljima, prijateljima – i sa nama samima.
Naravno da ne možemo biti savršeni u svim svojim nastojanjima i to je potpuno ljudski. Nekada ćemo i povrijediti tuđe granice, raniti drugu osobu, ponekad i poniziti. I to je ljudski, sve dok ih na taj način ne okrivljujemo ili prenosimo stav da smo mi uvijek u pravu.
Učeći djecu svojim primjerom, kroz zajednički odnos, kroz iskustvo koje stječu unutar obitelji, pomažemo im da se nauče zauzeti za sebe, unutar obitelji i izvan nje.
