Roditelji Kolumne roditelja 343 prikaza 08. siječnja 2016.

1000 neću i niti jedan jedini hoću

djevojčica temper tantrum bijes
Foto: Thinkstock
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Za tu fazu treba tako puno strpljenja. Mislim, uvijek treba strpljenja, ali ovo je bilo veeeliko iskušenje. No naravno, nismo svaki dan isti i ponekad strpljenja imamo na bacanje, a ponekad je i tek oprano ogledalo s četkicom za zube dovoljno za nezadovoljstvo, frustraciju i nervozu

Faza. THE faza. Najžešća u prve tri i pol godine postojanja moje mališanke. 

Ok, uvijek su neke faze. Moje prijateljice, mame iskusnije od mene, na svaku nedoumicu odmahnu rukom i kažu: Faza, pusti, proći će.

Ma znam i ja da hoće, ali ova je bila teška i dugačka, jako, jako.

Svaki dan smo kasnile u vrtić

To je ona faza kad smo od pet radnih dana u tjednu mi kasnile u vrtić i šesti dan. Dakle, stalno. Ona faza kad je moja najdraža kći svojom četkicom u kupaoni prala ručnike, ogledalo, dozator za sapun, ma sve osim zubića. I ljutila se na najjače ako se usudim reći da ih nije oprala. 

Ona faza kad sam ju molila da se ide obući da stignemo na vrijeme u vrtić a ona me i nakon 10 minuta čekala u pidžami gledajući crtić. I onda još je onda vikala na mene jer sam joj rekla da se obuče. Pokušala me uštipnuti. Ogrebati. Gurnuti.

Pa je na putu za vrtić išla s noge na nogu zato jer sam ju zamolila da požurimo.

E, TA faza. 

Za tu, THE fazu, treba tako puno strpljenja. Mislim, uvijek treba strpljenja, ali ovo je bilo veeeliko iskušenje. No naravno, nismo svaki dan isti i ponekad strpljenja imamo na bacanje, a ponekad je i tek oprano ogledalo s četkicom za zube dovoljno za nezadovoljstvo, frustraciju i nervozu.

Vikanje i 'time-out' ne djeluju

Moram priznati da sam dugo tražila način kako, neovisno od svog stanja, izregulirati svoje dijete.

Pokušavala sam s jasnim i lagano povišenim tonom - ne preporučujem nipošto. Na svaku moju riječ, moja kći je imala dvije glasnije izjave.

Mjesto za hlađenje - nipošto puta dva. Još gora opcija. Prije toga nije htjela slušati niti stvari koje inače voli, kako bi onda ovu koja joj nije nimalo po volje.

Da pojasnim, zašto povišeni ton, makar i neznatno, i mjesto za hlađenje, ma svi ti instant načini koji proizlaze samo iz naše vlastite nesposobnosti regulacije, nisu dobri za dijete. Svakom takvom radnjom djetetu poručujemo da ono nije u redu. Da ga ne prihvaćamo u cjelosti. Da nije dobro i ispravno.

Kad usta viču, srce je gluho. Dakle, ako povisimo ton, koju notu ljubavi i pripadanja dijete može čuti iz njega?

Ako dijete pošaljemo na hlađenje, što mu time poručujemo? Možeš se vratiti k meni kad opet budeš dobar samo po mojim osobnim mjerilima? Ne težimo li svi mi prihvaćanju nas samih upravo takvih kakvi jesmo?

Ako ga požurujemo, što mi time govorimo? Nemam vremena za tebe i tvoj ritam, pokori se mojim traženjima?

Samo malo pažnje

Naravno, ne trebamo ostati ravnodušni na dječju agresiju i neposluh, no ako te njihove postupke sagledamo kao jedan od načina na koji oni traže pažnju i da, zapravo, ne znaju drugačije, možda se zaustavimo i poklonimo im to što traže. A to, vjerujte mi, ne traje dugo. 

Iz vlastitog iskusta mogu potvrditi da je to minuta naše pune pažnje i dovoljna je da ih regulira u kriznom trenutku. Jer, njima je važno da prepoznamo i potvrdimo njihove potrebe.

Da, možda su neposlušni u, za nas, neprigodnom terminu (kako apsurdno zvuči) ali kako mi od njih tražimo da se reguliraju i prilagode nama, isto i mi trebamo učiniti za njih.

U praksi, skupiti živce na kup i mirno objašnjavati, preko nekoliko puta, zašto se treba obući i krenuti u vrtić/na igranje/kod bake, itd. Ponuditi im i opciju da idu prljavi i neopranih zubiju. Naravno, objasniti i ljepote te odluke (Gric i Grec ostanu na zubima, usta 'miriše' po prljavom, hladno za noge ako su bez čarapa i slično). Sumnjam da bi itko, makar i u dobi od 3 ili 4 godine, odlučio da bi to bila dobra ideja.

Kad krenu tući, treba samo mirno čekati da nalet prođe. Uz mirno objašnjenje da to ne rade jer boli ako udare/uštipnu/ogrebu. Najčešće nakon toga i sami uvide da je agresija bespotrebna. I krenu plakati. Jer zapravo nisu željeli učiniti ništa nažao, htjeli su samo malo pažnje.

Nova faza i stari recept za strpljenje

Uglavnom, želim reći da svojim primjerom djetetu moramo pokazati kako se ponašati prema drugom živom biću, osobito onom koje volimo. Jer, ako mu pokažemo vikanje i mjesto za hlađenje (o batinama da i ne govorim) kako ćemo mu poslati poruku da se srcem najbolje vidi i govori?

Danas moje dijete ima šest godina i smijem se kad se sjetim ovih muka. Više četkicom ne pere ručnik, dozator za sapun i slično, sad se nosimo s 'meni se ne ide u dućan' fazom i 'hoću obući vunenu vestu i kratke hlače jer meni nije hladno za noge'  ali recept za strpljenje ostao je identičan. Ne uspijemo uvijek biti na visini zadatka, ali trudimo se na najjače.

Volite svoju djecu, oni su uistinu ono najbolje od vas.

  • Avatar CrazyPuppet
    CrazyPuppet

    Odličan članak, potpisujem svaku riječ... Naša nam dječica postavljaju najteže izazove i nije lako, a na kraju shvatiš da u cijelom tom procesu ne rastu samo djeca nego rastemo i mi roditelji :)

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.