Ako ste ikad osjetili osudu, posumnjali u sebe i zapitali se jeste li dobra mama, pročitajte kako za sebe pronaći odgovor na to pitanje te što ako shvatite da ste ipak nešto radili krivo
Roditelji, posebno mame, često osjećaju kao da ih drugi ljudi smatraju lošim roditeljima kada im daju netražene savjete, govore kako bi trebali nešto vezano za njegu ili odgoj djeteta. Posebno su škakljive teme o reagiranju na djetetov plač, nošenju, dojenju, prehrani, spavanju, odijevanju bebe i tako dalje. Čak i kada su mlade mame dobro informirane, ovakvi savjeti i komentari mogu ih potaknuti da posumnjaju u sebe i zapitaju se jesu li dobre mame.
Kako za sebe pronaći odgovor na to pitanje te što ako shvatimo da smo zaista nešto radili krivo, pitali smo Tomislava Kuljiša, osnivača Centra Prirodno roditeljstvo i autora programa Roditeljstvo i rani razvoj, koji se provodi kroz video predavanja te radionice i interaktivna predavanja u Centru.
Vlastiti instinkti vs. tuđi savjeti
"Mnogi se roditelji osjećaju loše jer od starijih generacija, ali i svojih prijatelja, dobivaju savjete koji su često zastarjeli, na primjer nemoj ga stalno nositi da ga ne razmaziš; pusti ga da plače, tako jača pluća; ispade bijesa treba srezati u korijenu... Iako su mnoge od tih starih praksi još uvijek česte u društvu, pa nažalost ponekad i od nekih stručnih osoba, ako sumnjate u njihovu opravdanost, to vjerojatno znači da postoji kontakt s instinktom za prirodno roditeljstvo koji svi nosimo u sebi, pa je bitno poslušati taj svoj unutarnji glas i vjerovati svojim instinktima. Primjerice, drugi vam mogu govoriti da trebate ostaviti dijete da se isplače, ili da ga ne smijete navikavati na ruke, no ako vi osjećate da želite podignuti svoje dijete i utješiti ga, radije vjerujte tom svom osjećaju nego tuđim savjetima", savjetuje Tomislav Kuljiš.
Pitali smo ga što bi moglo roditeljima poslužiti kao uporišna točka u koju će se vratiti kad se osjete nesigurnima i što će im pomoći da prepoznaju da su ipak dobri roditelji.
Savršeni i nesavršeni roditelji
"Osjećaj bliskosti koji su ostvarili s djetetom može roditeljima biti potvrda da su na pravom putu i dati im snage da se ne pokolebaju u svom pristupu. Ako pak imaju osjećaj krivnje, odnosno svijest o tome da nešto nije dovoljno dobro u roditeljstvu, to znači da imaju zdrav osjećaj odgovornosti, pa su već samim time u poziciji da se preispituju i traže bolje načine kako bi postali bolji roditelji.
Kada se počnu preispitivati, mnogi se roditelji suoče sa svojim nesavršenstvom na koje apsolutno kao roditelji imamo pravo, ali to je neophodan prvi korak da počnemo stvari mijenjati na bolje na svoje i djetetovo zadovoljstvo. Realnost je da ne postoje savršeni roditelji nego govorimo o dovoljno dobrim roditeljima koje djeca trebaju, što znači da neke stvari u roditeljstvu sigurno nećemo znati ili moći odraditi dobro. Oni koji imaju kapacitet za istraživanje i sagledavanje suvremenih spoznaja o roditeljstvu i ranom razvoju, sigurno će se u nekom trenutku suočiti s tim da nešto nekada u njihovom roditeljstvu možda i nije bilo dobro, ali je dobra stvar da onda to sada mogu početi mijenjati i popravljati. Oni koji su uvjereni da su super roditelji i da nikad ne griješe, u situacijama kada im se dijete ponaša na način koji je njima neprihvatljiv, smatrat će da je dijete krivo, zločesto, problematično i vjerojatno će se svim silama truditi da 'poprave' dijete, ne dovodeći u pitanje svoje 'savršenstvo'", odgovorio je osnivač Centra Prirodno roditeljstvo. Problem je, pojasnio je, što tada roditelj šalje poruku djetetu da je ono loše i da je problem u njemu i to se duboko urezuje u djetetovu cjeloživotnu sliku o sebi. Kada to dijete sutra postane roditelj imat će nesvjesni poriv da taj povrjeđujući odnos nastavi sa svojim djetetom.
Tko je kriv kad je dijete 'nemoguće'?
Osjećaj da nisu dovoljno dobri u ovoj svojoj ulozi, kod mnogih se roditelja javlja kao reakcija na različita zahtjevna ponašanja djece, bio to plač kod malih beba, temper tantrumi kod dvogodišnjaka, ili ispitivanje i prelaženje granica kod starije djece. Ponekad se roditelji u tim situacijama osjete bespomoćno, ne znaju kako bi reagirali, a ponekad i "izgube živce" pa reagiraju grubo, zbog čega se onda još gore osjećaju, još manje kompetentni za roditeljstvo.
Tomislav Kuljiš objašnjava kako se najčešće upravo u situacijama kada se dijete ponaša "nemoguće" kod mnogih roditelja javlja dilema: ili s djetetom nešto nije u redu, ili ja nešto krivo radim. No postoji i treća, najvjerojatnija opcija, a to je da je to normalno ponašanje djeteta tipično za određenu fazu razvoja. Važno je naglasiti da upravo ovisno o tome što mi radimo tada, dijete može brzo i bezbolno proći kroz tu razvojnu fazu, ili zaglaviti u njoj, možda i za cijeli život. Tako, na primjer, imamo odrasle ljude koji su i dalje ovisni i potrebiti kao male bebe, ili pak one koji su vječno protiv svega, kao da su ostali u fazi kontriranja, tipičnoj za trogodišnjake., te odrasle koji svoje neodrađene temper tantrume nazivaju jačom temperamentnošću ili kratkim živcima.
Kad nas dijete 'dovede do ludila'...
"Pogotovo je delikatno", kaže, "stanje frustracije kad roditelji ne uspijevaju postići da dijete prestane s nekim svojim ponašanjem, koje oni smatraju zločestim. Tada u nemoći često posegnu za nekim oblikom fizičkog ili verbalnog kažnjavanja djeteta. No čim kroz predavanja sagledaju i dublje razumiju što se tu događa s djetetom, zbog čega se ono tako ponaša, mnogi roditelji više nemaju ni poriv za nekom grubljom reakcijom, jer drugačije doživljavaju cijelu situaciju. Općenito, korijene problematike jake frustracije i grubih reakcija prema djetetu, roditelj može pronaći u vlastitom djetinjstvu. No tu je važno naglasiti da nismo osuđeni zauvijek ostati žrtve loših iskustava iz svog djetinjstva i možemo adekvatnim radom promijeniti svoje neželjene reakcije, što je također predmet rada u našem Centru."
Za kraj donosimo sugestiju Tomislava Kuljiša kako reagirati kada nas dijete "dovede do ludila": "U tim situacijama roditelji često kažnjavaju dijete tako da ga pošalju u kut, odnosno primijene metodu 'time out', a zapravo bi tada sebi trebali uzeti time out i smiriti se kako svojom reakcijom ne bi pogoršali situaciju. U roditeljstvu nije stvar u tome da budemo više ili manje savršen roditelj, nego da sa svim svojim realnostima i 'manama' imamo stvaran i dubok kontakt s djetetom već od najranijeg perioda."
