Ako vaše dijete nekoga ugrize, trebate li ga kazniti, vratiti ugriz da vidi kako to boli, razgovarati s njim ili ga ignorirati? Iva Brčić, edukatorica programa Najsretnija beba preporučuje uskraćivanje pažnje djetetu i Time-Out, a Tomislav Kuljiš, autor programa Roditeljstvo i rani razvoj, upravo suprotno!
Kako reagirati kada vaše dijete ugrize vas, svog brata ili sestru, ili pak neko drugo dijete u vrtiću ili parku? O tome raspravljaju i mame na našem forumu u temi pod nazivom Dijete grize, a mi vam donosimo ideje što biste tada mogli učiniti. Stručnjaci s kojima smo razgovarali imaju različite poglede na ovaj problem pa predlažu i drugačije pristupe njegovom rješavanju.
Iva Brčić, edukatorica programa Najsretnija beba, kojeg je osmislio američki pedijatar dr. Harvey Karp, poznat po knjizi 'Najsretnije dijete u kvartu', podsjeća da je djeci do otprilike dvije godine vrlo teško reći što bi htjela. "Baš zato nekad pribjegavaju griženju roditelja ili druge djece kako bi pridobili njihovu pažnju i dali im do znanja što žele. Starija djeca pak često grizu jer drukčije ne znaju. Odnosno, nisu naučila kako dobiti nešto i osigurati pažnju drugih bez agresije. Najčešći razlozi za griženje su obrana, ljutnja, stresne situacije, problemi s govorom, prestimuliranost djeteta, umor ili kopiranje onoga što rade druga djeca", kaže.
Govorite dječjim jezikom
Ističe da bi roditelj dijete, kada ugrize drugo dijete, odmah trebao maknuti iz postojeće situacije i ukazati da takvo ponašanje donosi i posljedice. "Prema djetetu koje je ugrizlo treba pokazati nezainteresiranost 20 do 30 sekundi i svu pažnju posvetiti ugriženom djetetu. Svakom djetetu je gubitak pažnje, posebno roditelja, najveća kazna. Za vrijeme ignoriranja s ugriženim djetetom treba pričati na dječjem jeziku kratkih rečenica, s puno ponavljanja, gestikulacija i odgovarajućeg tona glasa, odnosno izraziti kako se ono osjeća, ali tako da i dijete koje je ugrizlo to čuje. Recimo: 'Ja kažem: ne, ne, ne gristi, ne, ne to boli... to mi se ne sviđa... ne gristi, ne, ne gristi.' Na taj način će dijete koje je bilo ljuto i ugrizlo, čuti poruku i moći shvatiti da je učinilo nešto loše. Nakon minutu do dvije ignoriranja, dijete koje je ugrizlo treba ponovo uključiti u igru ili prijateljski razgovor.
Kasnije tijekom dana može se potiho 'ogovarati' s nekom plišanom igračkom kako je griženje ružno, tako da i dijete to čuje. Kao i odraslima, tako je i djeci interesantno kada netko nešto šapuće u njihovoj blizini i dodatno se trude saznati o čemu je riječ", savjetuje Iva Brčić.
Što ako se ponašanje ponavlja?
Za slučaj da dijete ponavlja ovo ponašanje, Iva Brčić smatra da roditelji trebaju primijeniti takozvani Time-Out, da bi dijete odmah osjetilo posljedicu, odnosno gubitak pažnje:
"Čim roditelj primjeti da dijete hoće ugristi treba primjeniti strogi ton glasa, ozbiljno lice i brojanje (1, 2, 3) s prstima kako bi dijete u isto vrijeme čulo i vidjelo poruku. Ako ni nakon brojanja ne pokazuje namjeru odustajanja od griženja, treba ga staviti u Time-Out. Vjerojatno će se buniti, ali to treba ignorirati i odnijeti ga na mjesto za Time-Out. Kod male djece to može biti vrtić za igru ili nešto slično, dok kod starije djece to može biti njihova soba. Naravno, treba voditi računa da je sve sigurno i da se dijete ne može ozlijediti. Ako dijete i za vrijeme Time-Outa ima ispad bijesa ne treba ga pokušati smiriti, jer ako shvati da vas to nervira, još će jače izražavati svoj bijes.
Iznimno je važno da se tehnika uvijek provodi na isti način, da roditelji koriste dječji jezik i pokušaju biti što smireniji. Vrlo je bitno naglasiti i da se dijete nikako ne smije vrijeđati ili omalovažavati. Kao na primjer, govoriti mu da je zločesto ili neposlušno ili mu pak naređivati da ode u svoju sobu. To kod djeteta samo izaziva dodatni bijes i prkos."
Ljubavni ili agresivni ugriz?
Autor programa 'Roditeljstvo i rani razvoj', Tomislav Kuljiš iz Centra Prirodno roditeljstvo, ističe da je za odgovarajuću reakciju ključno poznavanje vlastitog djeteta, razumijevanje emocionalnog stanja u kojem se u konkretnoj situaciji dijete nalazi, ali i smisla samog dječjeg poriva za griženjem. Kažnjavanje, uključujući i ignoriranje, odnosno kažnjavanje uskraćivanjem pažnje, smatra u ovoj situaciji pogubnim za odnos s djetetom, koji je temelj roditeljstva.
"Dva su glavna poriva iz kojih dijete može gristi roditelja: iz ljubavi i iz agresivnosti. Djeca često ugrizu iz dragosti i ljubavi i tu je u osnovi poriv da dijete dublje osjeti, na primjer, svoju mamu. Drugu djecu češće će ugristi iz ljutnje, i kad otkriju da im zubi daju određenu prednost i osjećaj moći, da ih čine opasnijima, to moćno oruđe ponekad nerado puštaju. To nije strano ljudskoj vrsti, pogotovo u ranom periodu", kaže Tomislav Kuljiš.
Objašnjava kako je u osnovi griženja iz ljutnje, ili samoobrane, zapravo dobar i zdrav impuls djeteta da se zauzme za sebe, kojeg ne trebamo suzbijati. Dobro je da dijete očuva taj impuls, a s vremenom će se mijenjati način njegova izražavanja, pa više neće gristi nego će se naučiti verbalno obraniti. Ako se pak dijete odvoji od tog impulsa, ni kao odrasla osoba se neće znati na zdrav način zauzeti za sebe.
Ako ignoriramo dijete, učimo ga odustjati od sebe
A što bi roditelji trebali napraviti kad dijete nekoga "agresivno" ugrize?
"Svakako se treba pobrinuti za dijete koje je ugriženo i utješiti ga i dati mu punu pažnju, ali je tada posebno važno umiriti i dijete koje je bilo agresivno i preplavljeno je ljutnjom. Možemo ga odvojiti od drugog djeteta, ali mu ne smijemo uskratiti pažnju, to jest odnos. Razvojna psihologija temelji se na postavci da odnos između roditelja i djeteta mora biti siguran, ne smije biti predmet trgovine, ne smije biti doveden u pitanje, a ignoriranjem, kao i primjenom Time-Outa, djetetu šaljemo poruku da je ono odgovorno za održavanje odnosa s nama. Time učimo dijete da odustane od sebe i svojih temeljnih impulsa kako bi ostalo u odnosu, koji mu je važniji od svega, a to ga stavlja u stalno stanje dubokog stresa, koje mijenja čak i imunološki sustav.
Ignoriranjem je svakako moguće postići promjenu ponašanja, pogotovo kod senzibilnije djece, koja će brže odustati od sebe. Temperamentnija djeca će se boriti protiv ignoriranja i drugih vrsta kazni pa mogu postati još agresivnija. U oba slučaja, rezultat je da dijete počinje odnos s roditeljima doživljavati kao nesiguran i gubi povjerenje u roditelje", kaže autor programa 'Roditeljstvo i rani razvoj' i još jednom napominje kako je ključno sačuvati odnos s djetetom, a kritične situacije poput ove su posebna prilika da produbimo kontakt s djetetom.
Što umjesto kazne?
"No, da bi to mogao, roditelj treba prvo osvijestiti i obuzdati svoj poriv za 'osvetom', odnosno kažnjavanjem djeteta za nepoželjno ponašanje. Tek kad to uspije, može ostvariti emocionalni kontakt s djetetom koje je ugrizlo te ga time umiriti. Ključno je sagledati što se doista dogodilo u djetetu koje grize, dati mu priliku da kaže svoju istinu ako već govori, ili ako ne govori, pokušati verbalno rakonstruirati događaj i zrcaliti djetetu njegovo emocionalno stanje. Nakon potvrđivanja njegovog emocionalnog stanja i poruke da je u redu da se tako osjeća i pod uvjetom da smo sad već doprli do djeteta, možemo tada reći npr. da mi to u našoj kući ne radimo, da drugu djecu to boli i da drugi put kad se tako bude osjećalo treba pozvati nekog starijeg. Možemo mu eventualno dati da ugrize svoju ruku kako bi sagledalo perspektivu drugog.
Važno je završiti ovu situaciju s odnosom bliskosti, smijehom, ganućem djeteta jer ga je netko napokon osjetio, a ne sa suzama i osjećajem odbačenosti što predlažu stare bihevioralne metode koje su tehnike iz svijeta odraslih željele koristiti prema djeci. Strah da će dijete ovo doživjeti kao nagradu za svoje ponašanje je posljedica površnog razmišljanja i nerazumijevanja emocionalnog svijeta djeteta. Ovime smo utjecali na sam korijen i izvor neželjenog ponašanja i umirili pobuđeni djetetov sustav koji legitimno još uvijek reagira po evolucijski starijim programima", objašnjava Tomislav Kuljiš.
