Doc.dr.sc. Sanja Šimleša, psihologinja i voditeljica Centra za rehabilitaciju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta objasnila nam je koja su obilježja poremećaja iz spektra autizma, kako ga prepoznati te koji su problemi postavljanja dijagnoze u Hrvatskoj
Posljednjih dana svi svjetski mediji pričaju o 16-godišnjoj Šveđanki Greti Thunberg koja je svojim oštrim govorom u New Yorku otvorila UN-ov klimatski summit. Osim o njezinom aktivizmu, a nakon što je Gretina majka u knjizi 'Naša kuća u plamenu' otkrila da Greta, kao i njezina 12-godišnja sestra Beata, imaju Aspergerov sindrom, sve se više piše o tom poremećaju iz spektra autizma.
Riječ stručnjaka: Je li Greta Thunberg na sebe preuzela preveliki teret?
Pitali smo doc.dr.sc. Sanja Šimleša, psihologinju i voditeljicu Centra za rehabilitaciju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta koja je su obilježja Aspergerova sindroma, kako ga prepoznati, koliko je čest u svijetu i u Hrvatskoj te koji su problemi postavljanja dijagnoze.
Jedinstvena kategorija poremećaja iz spektra autizma
Iako su određena obilježja djece s Aspergerovim simptomom opisana još četrdesetih godina prošlog stoljeća, u službenu dijagnostičku klasifikaciju (DSM-IV, MKB-10) taj je sindrom ušao tek 1994. godine pod skupinom Pervazivnih razvojnih poremećaja.
Međutim, iako se danas još mnogo govori o Aspergerovom sindromu, on je 2013. godine u novom izdanju DSM-5 dijagnostičkog priručnika „potpao“ pod jedinstvenu kategoriju poremećaja iz spektra autizma. To znači da prema navedenoj klasifikaciji, Aspergerov sindrom kao odvojena dijagnoza više ne postoji već govorimo o poremećaju iz spektra autizma, u koji sada spadaju i Autizam u djetinjstvu i Aspergerov sindrom. Usprkos navedenom, još uvijek postoji tendencija da se Aspergerov sindrom dijagnosticira i da se time naznači razlikovanje od onog što se smatra tipičnim autizmom, objašnjava doc. dr. sc. Sanja Šimleša te naglađava da ono po čemu se djeca s Aspergerovim sindrom uistinu razlikuju od djece koja imaju poremećaj iz spektra autizma s pridruženim intelektualnim teškoćama je činjenica da oni imaju uredan ili iznadprosječan kvocijent inteligencije, što znači da su njihove sposobnosti za učenje jako dobre".
"Teško je jednoznačno odgovoriti na pitanje kako se Aspergerov sindrom manifestira, budući da djeca i odrasle osobe s poremećajima iz spektra autizma mogu biti vrlo različiti, a i klinička slika se tijekom razvoja mijenja. No, ono što je najčešće zajedničko svim osobama s Aspergerovim sindromom su problemi u uočavanju i slijeđenju socijalnih pravila kao i teškoće u komunikaciji s ljudima (teškoće u razumijevanju ponašanja drugih ljudi, teškoće razumijevanja očekivanja drugih ljudi te usklađivanja svog ponašanja s očekivanjima drugih, teškoće vođenja razgovora, teškoće odabira informacija pri izvještavanju, otežano iščitavanje značenja izraza lica, teškoće u kontroli ponašanja i slično)", kaže psihologinja kojoj je uže područje interesa i znanstvenog i stručnog rada - djeca s teškoćama u razvoju, primarno djeca s poremećajem iz spektra autizma.
Stereotipna ponašanja, rigidno se drže pravila...
Uz to, mogu postojati i stereotipna ponašanja, teškoće u fleksibilnoj uporabi jezika, specifični i intenzivni interesi, usmjerenost na detalje i sklonost rutinama, atipična senzorička obrada (npr. preosjetljivost na zvukove ili na određenu teksturu hrane) i slično.
"Imali smo priliku upoznati dječaka koji je u dobi od 5 godina znao sve glavne gradove država svijeta, kemijske elemente, raspored tramvajskih pruga i stanica u gradu Zagrebu, ali nije znao imena djece s kojom je već godinama pohađao vrtićku grupu. Ili dječaka koji je znao sve vrste ptica te brojne detalje o njima, koje njegovi vršnjaci nisu poznavali", priča psihologinja te pojašnjava da neki autori govore o njihovim atipičnim interesima, a neki o njihovim entuzijazmima, a za ovaj drugi naziv kaže da joj se jako sviđa.
"Možemo reći da oni definitivno funkcioniraju i razmišljaju drukčije od većine nas, no u osnovi to su djeca i odrasle osobe koje se susreću s velikim teškoćama života u njima kaotičnom i nejasnom socijalnom svijetu. Često se jako rigidno drže pravila te imaju problema u razumijevanju zašto se određena pravila u nekim okolnostima ponekad krše te ih navedeno jako uznemiri.
Željela bih istaknuti da je percepcija većine ljudi da su osobe s tim poremećajem upadno drugačije od nas. No, vjerujem da postoji veliki broj odraslih osoba s poremećajem iz spektra autizma koji su završili fakultete, samostalno žive i rade, imaju obitelji, a okolina ih često opisuje samo kao 'malo čudne'", objašnjava.
Ako sumnjate na probleme u razvoju, reagirajte odmah!
U Hrvatskoj ne postoji sustavan pristup dijagnostici i evidenciji
Posljednjih nekoliko desetljeća bilježi se znatan porast prevalencije poremećaja iz spektra autizma u cijelom svijetu, što je rezultiralo i pojačanim interesom stručnjaka, znanstvenika i šire javnosti za ovaj poremećaj. Noviji podaci pokazuju da je učestalost ovog poremećaja veća od 1:100. Najnovija izvješća Centra za kontrolu i prevenciju bolesti Sjedinjenih Američkih Država (Centers for Disease Control and Prevention, 2018) pokazuju da je prevalencija poremećaja iz spektra autizma 1,7 % (jedno dijete na njih 59).
"Nažalost sustavna istraživanja koja bi se bavila učestalošću Aspergerovog sindroma ne postoje. Također, navedeno je otežano i zbog „ukidanja“ dijagnoze Aspergerovog sindroma 2013. godine u SAD-u. Istraživanja pokazuju da između 30 i 40 posto djece koja imaju dijagnozu poremećaja iz spektra autizma imaju uredne intelektualne sposobnosti, što znači da bi većina navedene djece vjerojatno dobila i dijagnozu Aspergerovog sindroma", kaže psihologinja te dodaje da o broju osoba s Aspergerovim sindromom u Hrvatskoj teško je govoriti, budući da ne postoji sustavan pristup dijagnostici i evidenciji.
Zašto danas toliko djece ima autizam?
"Iz istih razloga je teško uspoređivati zastupljenost tog poremećaja u različitim geografskim područjima. Usporedbu prije svega otežavaju različiti dijagnostički kriteriji. Događalo se da se i u jednom geografskom području uoči značajni porast, na primjer, porast od 20 puta) ako u međuvremenu na tom istom području dođe do podizanje svijesti o autizmu, ako se pojačaju usluge rane intervencije, te se u praksu uvedu mnogo širi, jasniji dijagnostički kriteriji", kaže, ali i objašnjava da nitko točno ne može reći povećava li se doista učestalost tog poremećaja ili su takve promjene u učestalosti javljanja posljednjih dvadesetak godina rezultat izmijenjenih kriterija za dijagnostiku autizma, kao i povećane usmjerenosti roditelja, stručnjaka i društva u cjelini na postojanje tog poremećaja.
"Zanimanje javnosti, kao i broj znanstvenih istraživanja u velikom je usponu. Trenutno se niti u jedan drugi razvojni poremećaj u svijetu ne ulaže toliki novac kao u istraživanje autizma", kaže.
Kako se postavlja dijagnoza?
Doc. dr. sc. Sanja Šimleša objasnila nam je i da u Hrvatskoj postoji veći broj gorućih problema vezanih uz rano prepoznavanje djece s poremećajem iz autističnog spektra.
"Za početak, uopće ne postoji sustav ranog probira djece na razvojne poremećaje. Nadalje, kad se utvrdi sumnja na postojanje razvojnog odstupanja, ne postoji jasna ideja kamo se djeca upućuju, koje postupke procjene treba napraviti i tko ih provodi. Roditelji se često susreću sa situacijom da im različiti stručnjaci daju proturječne informacije i pritom ih obasipaju različitim dijagnozama. Tu dolazimo i do sljedećeg problema, a to je da dijagnostiku razvojnih poremećaja valja obavljati timski, a u Hrvatskoj to još uvijek nije tako", kaže te objašnjava da bi se dijagnoza trebala postavljati obavljanjem kliničkog intervjua, procjenom kognitivnih, jezičnih, komunikacijskih sposobnosti te osobitosti ponašanja. "Jasan opis i definiranje trenutnog stanja ključni su za pravilno oblikovanje i planiranje optimalnih postupaka podrške. No, dijagnostika ne smije postati sama sebi svrhom i biti samo karika u birokratskim zavrzlamama", kaže te objašnjava da se dijagnostika valja provoditi s jasnim ciljem i mora dati konkretne odgovore na konkretna pitanja, na način da ti odgovori pomognu djetetu, roditeljima i stručnjacima.
Znakovi autizma kod beba i predškolaca
"Mi se često susrećemo s djecom koja su gotovo na tjednoj bazi izvrgnuta raznim procjenama od različitih stručnjaka, te uslijed toga postaju i pretjerano osjetljiva na situacije ispitivanja, a roditelji sa sobom nose pune fascikle prijašnjih nalaza. To je pojava koju bismo željeli gledati sve manje. Nakon definiranja razvojnih potencijala djeteta i njegovih trenutnih razvojnih potreba, valjalo bi početi sa sustavnom podrškom obitelji i djetetu", naglašava psihologinja glavne probleme s kojima se susreću roditelji koji s djecom idu na procjene.
Kada se mogu vidjeti znakovi poremećaja?
Znakovi poremećaja iz spektra autizma mogu se vidjeti već i tijekom druge godine života te se i dijagnoza poremećaja iz spektra autizma može postaviti rano.
"Većina djece koja dobiju dijagnozu poremećaja iz spektra autizma u drugoj godini života nastavljaju pokazivati ponašanja u okviru te dijagnoze i u dobi od 3 ili 4 godine. Međutim, neki znanstvenici i stručnjaci upozoravaju na razlike u dijagnostičkoj stabilnosti u odnosu na obilježja postupka procjene, ali i na dob, sugerirajući da je stabilnost dijagnoze niža ako se ona postavlja u predškolskoj dobi. Moje iskustvo je da se dijagnoza Aspergerovog sindroma u Hrvatskoj obično postavlja oko pete ili šeste godine života, iako se simptomi vide i ranije", kaže doc. dr. sc. Sanja Šimleša.
