Svatko vam može reći da je disciplina neuredan posao. Čak ni najbolji roditelji nisu uvijek uspješni u discipliniranju svoje djece. Pročitaj savjete dječjeg psihologa kad su u pitanju odgoj i discipliniranje djece
Ono što jednim dijelom komplicira cijeli proces učenja djece da se 'lijepo' ponašaju su osjećaji roditelja kojih se ne mogu riješiti. Djeca mogu otvoriti razne emocije i sjećanja iz našeg djetinjstva, osjećaje kojih više nismo ni svjesni. I kad se dijete 'loše' ponaša, dolazi do intenzivnih i pomiješanih osjećaja. Dolazi do toga da se roditelji osjećaju uvrijeđenima, isključenima ili posramljenima. Problem je u tome da, kada smo iziritirani vlastitim emocijama, nismo u stanju racionalno i smireno nositi se s djetetom.
Dječji psihijatar, dr. Daniel Siegel u svojoj knjizi 'No-Drama Discipline' govori kako je discipliniranje djece povezano s učenjem, a ne kažnjavanjem. Prečesto, kada su roditelji isprovocirani ponašanjem svoje djece, discipliniranje postaje oslobađanje njihovih osjećaja, umjesto da se radi o podučavanju djeteta. Roditelji bi bili više efikasniji kad bi se znali nositi sa svojim osjećajima i bili usklađeni sa svojom djecom. S time na umu, ovdje su neka pravila koja bi roditelji trebali slijediti kad je u pitanju discipliniranje djece:
1. Uvijek budi smirena na početku
Kada ste nervozni, vaše ponašanje ne samo da je neusklađeno već je i nedosljedno. Primjerice, vaše dijete poskakuje po kauču i vi, iscrpljeni, ignorirate to ponašanje. Zatim, minutu kasnije, dijete slučajno sruši lampu kraj kauča i vi vičete: "Pogledaj što si učinio! Prestani skakati po namještaju!" Dijete je vjerojatno zbunjeno. Zašto ste prije nekoliko minuta bili u redu s tim da skače? I umjesto da ste zaustavili takvo ponašanje kad ste ga prvi put uočili bili smireni, vi 'eksplodirate' iste sekunde kada stvari krenu po krivu. Roditelj koji se tako naglo otrese na dijete izgleda jako zastrašujuće djeci. Štoviše, kada vičete na djecu, ona najčešće ne zapamte lekciju koju ste im pokušali očitati. Ono što zapamte je strah koji ih je spopao kada je roditelj 'eksplodirao'. Najbolja stvar koju roditelji mogu učiniti za svoju djecu je da se smire. Stoga, udahnite nekoliko puta, pronađite način da se opustite i zatim se posvetite rješavanju situacije.
2. Razmisli o posljedicama
Disciplina nije efikasna kada se radi o ispuštanju vlastite frustracije. Vikanje na dijete: "Zašto bacaš igračku?! Izluđuješ me!" vjerojatno neće smiriti dijete i zbog vašeg vikanja neće odjednom postati racionalno. Razmislite o tome što zaista želite postići u toj situaciji, razmislite koju lekciju želite da dijete nauči iz tog iskustva. Kao roditelj, zasigurno želite da se vaše dijete osjeća voljenim i viđenim, ali isto tako da ima osjećaj odgovornosti i moralnosti. Želite da se osjećaju sigurno u odnosu koji imate s njima, ali da razumiju da neće uvijek biti po njihovom. Kada razmišljate o svom cilju interakcije, morate poduzeti svjesne i djelotvorne korake kako bi došli do njega.
3. Poveži se na emocionalnoj razini
Točka koju dr. Siegel prekrasno opisuje u svojoj knjizi: kada dijete proživljava stres, tužno je ili ima napadaj bijesa - prvo se trebate povezati s njim na emocionalnoj razini kako bi mu se približili u tom trenutku. To često podrazumijeva fizički kontakt poput toga da kleknete i spustite se na djetetovu razinu, zagrlite ga ili primite za ruku i pogledate ga u oči. Pronađite način kojim ćete mu pomoći da se smiri bez prepiranja. Umjesto toga, iskoristite trenutak kako biste se nosili s njegovim emocionalnim stanjem i recite nešto poput: "Čini mi se da si zbilja tužan zbog ovoga."
Jednom kada se smire, možete im pomoći i pronaći rješenje problema. Dr. Siegel govori: "Povežite i preusmjerite se." Ako vas pitaju za slatkiš prije odlaska u krevet, možete reći: "Možemo peći kolačiće sutra, ali trenutno, što kažeš na to da čitamo knjigu?" Rješavanje problema neće uvijek biti crno-bijelo. Ako se vaše dijete 'raspada' oko domaće zadaće, odgovor na problem neće biti da ju uopće ne radi, ali da trenutno radi na nečem drugom i kasnije se može vratiti na rješavanje zadaće. Ili zauzeti potpuno drugačiji pristup trenutnom problemu i pokušati doći do rješenja.
4. Nikad ne isključuj dijete ili ga fizički kažnjavaj
Većina roditelja svjesna je da fizičkim kažnjavanjem neće postići apsolutno ništa. Postoji milijun razloga za ne napasti dijete, a jedan od njih je da ih takva kazna neće naučiti da se bolje ponašaju. Međutim, još jedan uobičajen pristup koji dr. Siegel osporava je izolacija. Isključivanje djeteta kada se ne ponaša lijepo ne uči ih važnoj razvojnoj lekciji. Želite da vaše dijete bude u mogućnosti povezati se, komunicirati s vama. Ovo je stvar socijalizacije djece, odgajanju djece da budu otporni na stvarni svijet gdje se neće moći sakriti ili 'otići u sobu dok se ne smiri' kad god se pojavi problem.
5. Uči dijete suosjećanju
Ovo je poznata slika: roditelj 'vuče' dijete na drugu stranu dječjeg igrališta kako bi se ispričalo djetetu kojeg je uzrujalo. "Pogledaj ga u oči i reci da ti je žao što si mu uzeo igračku bez pitanja." Dijete ponavlja bezvoljno za roditeljem i zatim se izvuče i otrči otamo što prije može. Iz ovakvih i sličnih situacije dijete ne nauči gotovo ništa. Dijete je prisiljeno izgovarati određene riječi bez da uopće razumije što je zapravo napravilo. Puno bolja strategija je najprije razgovarati s djetetom i pomoći mu razumjeti što se dogodilo i kako se druga osoba zbog toga osjeća. "Kako bi tebi bilo da ti netko uzme tvoju igračku bez da te pita?" Time što dijete se poveže sa situacijom, uči ga empatiji. Nije stvar u tome da napamet izgovara isprazne isprike već je poanta u tome da im pomognemo da steknu pravi osjećaj za emocije, osjećaj za druge ljude.
6. Budi primjer i pusti ih da budu svoji
Roditelji žele da ih djeca vole. To, naravno, nije loša stvar, ali kao roditelji imamo odgovornost naučiti našu djecu kako da budu odgovorni i dobri ljudi. Razmaziti dijete ili činiti previše umjesto njih uči ih da razviju iskrivljenu sliku o važnosti. Kada odrastu, svijet će vrlo vjerojatno biti veliko razočarenje za njih. S druge strane, ako ih na neki način odbacujemo ili smo previše strogi prema njima - osjećat će se udaljenim od roditelja i ubrzo postati buntovna. Najbolja stvar koju možete učinit je da budete svoji. Budite primjer. Ponašajte se kao osoba koja želite da vaše dijete postane. Pod to se ne misli na, primjerice, određeno zanimanje poput liječnika te da očekujete da vaše dijete bude kao vi. Pod time se misli na općenite kvalitete kojima se divite, poput strastvenosti, strpljenja, prihvaćanja, iskrenosti, velikodušnosti i slično. Budite nježni, puni podrške i ljubavi. Omogućite sigurnost, ali dopustite im da budu svoji. Dopustite im da istražuju svoj svijet da sami otkriju tko su. Ne namećite nepotrebna ograničenja koja oslikavaju samo ono što vi hoćete, a ne ono što oni žele. Na taj način, dijete će internalizirati vaše pozitivne kvalitete i u isto vrijeme osjećati slobodu postati ljudi koji trebaju postati.
