Griješim li što odgajam dobro i pristojno dijete?

Moje malo čudo vrlo često zna reći: "Jedno mi kažeš (budi iskrena, opaska mame), a kad smo negdje vani kažeš mi šuti (i strogi pogled uz to, opaska mame)."

Stvarno, ponekad zastanem i pitam se učimo li našu djecu dvostrukim mjerilima, ili je jednostavno društvo takvo, pa ubijemo tu dječju iskrenost povijajući je društvenim normama.

EI je brbljivo dijete. Oduvijek. Već s 15 mjeseci je pred logopedom sastavljala rečenice od 3-4 riječi. Logopedica, uvjerena da je ta slikovnica naučena napamet, dala joj je u ruke drugu knjigu. EI je na veliko iznenađenje logopedice još malo proširila taj niz riječi pa je pas u slikovnici bio smeđ, patka bijela i još uz to gače. Logopedica je napisala nalaz da je dijete verbalno na razini 4-godišnjaka.

Tužibaba

Danas ona barata riječima još bolje, ali sada dobro razmisli što će reći. Recimo iskrenost. Stalno joj govorim: "Mami moraš sve reći, mama mora sve znati…" I tako ju je na jednom dječjem rođendanu slavljenik lupio mačem posred leđa. Naravno, odmah je dojurila meni. Ja (odrasla, majka) ispratila sam je riječima: "Nemoj tužibakati, sigurno je slučajno, igraj se dalje." Kad je dobila sljedeći udarac, ovaj put u području prsa, nije došla ništa prijaviti, ali je nestala iz tog kruga i zavukla se pod dječji šator i pričala sama sa sobom. Kad sam ju našla čula sam: "Ne smijem slavljenika tužiti. Mama se ljuti. Ali on me stalno lupa. Mene to boli, onda je najbolje da se do torte sakrijem."

Zapravo me povrijedilo to da nisam vjerovala svom djetetu, a važne su mi bile društvene norme ponašanja (ipak je slavljenik, zar ne?).

Ispad bijesa u dućanu

Primjer drugi. Od malena joj govorim kako se mora lijepo ponašati u dućanu. I stvarno volim s njom hodati po trgovini. Ona uzme košulju nasloni je na sebe, pogleda se u ogledalo i kaže: "Mama danas nema novaca, a ja i ne volim rozu boju, pa to nećemo kupiti." Ako nešto jako želi, tada mi to kaže u šiframa: "Kad će biti moj rođendan? Mogu li zaželjeti jednu stvar?"

U trgovinama s igračkama također je vrlo pristojna, gleda ih iz svih kutova, analizira ima li to kod kuće ili ne, želi li to itd. Nikada nije plakala, vrištala, bacala se po podu trgovine. Ali baš jednog dana bili smo prisutni kad se takav događaj dogodio u jednoj trgovini s igračkama. Vrištanje, plakanje oko jedne figurice iz filma Frozen. Moja EI stisnula me za ruku i rekla: "To se ne smije raditi, ružno je, svi je gledaju." Scena je trajala 10 minuta. Na kraju priče vrišteća djevojčica je dobila svoju figuru. A EI ponovo "packu" za svoje dobro ponašanje, ona je izišla iz dućana bez igračke, dok je netko drugi dobio što je htio.

Odgajam li dijete za krivo buduće društvo? Treba li ovom društvu dobro, pristojno i pametno dijete, ili će ono "vrištuće" biti naša budućnost? Sad kad EI pita nešto upozorim je na dvostruka mjerila riječima: Ovako se MI ponašamo kod kuće, ovako MI razgovaramo, dogovaramo se, a tamo VANI vrijede druga pravila. I uvijek, baš uvijek mi sve možeš reći, a ja ću sljedeći put dobro razmisliti jesi li tužibaba ili te samo nisam slušala pažljivo!

Ponekad se iskrenosti naučim više od šestogodišnjeg djeteta nego od svih bontona svijeta!