Utječu jednako na muškarce i žene, one s djecom i bez djece. Definicija slatkoće ne zadržava samo na vanjskom izgledu, već uključuje zvukove koje bebe proizvode i mirise
Okrugli obraščići, prćast nos, velike oči, zarazan smijeh... Još imaju i tako meku kožu i posebno mirišu. Odrasli se ne mogu suzdržati od smiješka kad vide bebu. No nije to slučajnost, tvrde znanstvenici sa Sveučilišta Oxford u Velikoj Britaniji.
"Kako bebe ovise o našoj stalnoj pažnji i brizi, sve njihove karakteristike doprinose tome da su slatke, što u nama budi želju da se brinemo o njima. ‘Slatkoća’ je jedan od osnovnih i najjačih trigera koji formiraju naše ponašanje", objašnjava voditelj studije Morten Kringelbach.
Nije samo vanjski izgled sladak, već i zvukovi
Bebe su tako evoluirale da “udaraju” na sva naša osjetila i potiču nas da ih pazimo i mazimo. Studija objavljena u časopisu Trendovi u kognitivnim znanostima tvrdi da šarm beba jednako utječe na muškarce i žene, neovisno o tome imaju li djece. Podaci pokazuju i kako se definicija slatkoće ne zadržava samo na vanjskom izgledu, već uključuje i zvukove koje bebe proizvode, kao i mirise. S evolucijskoga gledišta, kažu znanstvenici, to što su slatke im je jak obrambeni mehanizam, s obzirom da su potpuno ovisne o drugima.
"Radi se o vrlo interesantnoj tezi. Odrasli u maloj bebi vide projekciju sebe i svojih ideala. Ta projekcija ne ide samo na vizualne elemente, znači da prepoznaju svoju boju kose ili očiju u djetetovim, već projicira i psihološke elemente, poput karaktera. Otprilike, odrasli, gledajući bebu, kažu si: ‘Moram biti brižan prema bebi da bi ona kad naraste bila dobra osoba kao što sam ja’", objasnio je slovenski antropolog prof. Janez Bogataj.
Diskriminacija po izgledu
Ona po ljepoti jača je čak i od rasne ili vjerske diskriminacije, jer lijepi ljudi bolje prolaze već od rodilišta, gdje dobivaju više pažnje. To se nastavlja u vrtiću, školi, društvu...
Oko četvrte godine gube se bebasti obrisi, no bez obzira na to, ljepši ljudi i dalje profitiraju. Dr. psihologije Petar Turčinović pratio je 30 godina lijepu i manje lijepu djecu i zaključio da najbolje prolaze oni koji su na ljestvici od 1 do 5 lijepi za 4. To je zato, pojasnio je, što u glavama ljudi postoji stereotip “lijepo je dobro”. Oni lijepi za 5 mogu patiti od nesigurnosti i nepovjerenja.
U istraživanjima koja su tražila od djece da između dvije fotografije odaberu krivca (koji je npr. razbio prozor), sva su, bez razmišljanja, pokazivala na manje lijepo dijete.
