Roditeljstvo iz temelja mijenja naše živote, a nova dinamika života bitno utječe i na odnose sa našim partnerima. O važnosti tih odnosa za portal missMAMA pišu doule Hrvatske udruge doula.
Prije djece postoji samo naše vrijeme i samo naš prostor. Sa dolaskom bebe, neminovno se to vrijeme i prostor drastično smanjuju, dolazi period adaptacije sviju članova obitelji na nove okolnosti, na nove uloge. I taj period adaptacije nerijetko biva popraćen sa mnoštvom emocija koje je pritom katkada teško kvalitetno komunicirati s obzirom na novi tempo života, a kvalitetna komunikacija neupitno je temelj dobrog odnosa.
Prema svom zapažanju, velik dio novopečenih mama se u nekom dijelu ranog perioda majčinstva našlo zarobljeno u osjećaju izoliranosti, tjeskobe i frustracije. Odjednom, dani se svode na dojenje, mijenjanje pelena, uspavljivanje, podrigivanja, uspostavljanje nove rutine, neprospavane noći, regresije, skokove u razvoju, brigu o našoj prinovi, a ako je tu još jedno ili više djece to sve zajedno postaje još veći izazov u kojem nerijetko ostanemo nenamirenih potreba ako nemamo dobru organizaciju i pomoć unutar obitelji.
Tate se vraćaju na posao i bez obzira na to koliko se trudili aktivno sudjelovati u roditeljstvu, većina fizioloških potreba bebe usmjerena je na nas. Mi smo te koje ih nosimo u utrobi, koje ih rađamo, dojimo, koje smo im primarna sigurnost i koje bdijemo nad njima. I dakako, pri tome apsolutno ne podcjenjujem očinsku ulogu, dapače. Njihova uloga, koliko god se razlikovala od naše, jednako je vrijedna, velika i neopisivo važna. To što je takav prirodni tijek evolucije ne znači da nije u redu istovremeno osjećati se zaista frustrirano time, unatoč kontradiktornosti uživanja u zajedničkom vremenu s bebom i osjećaju anksioznosti koje nam ideja čak i kratkotrajnog razdvajanja od nje uzrokuje. Majčini osjećaji doista mogu biti nevjerojatno pomiješani i naizgled u jasnom sukobu jedni sa drugima.
Vjerojatno ne bi bilo toliko zahtjevno da zaista nismo lišene prisutnosti "sela" u ostvarivanju podržavajućih i kvalitetnih uvjeta za potpunu predanost novoj ulozi, pa da možemo zaroniti u nju namirenih potreba. Partner ne može i ne treba nadomjestiti sve uloge.
Prilagodi očekivanja
Jednu stvar koju sam opazila su naša nerealna očekivanja od nas samih, ideje kako bi se trebale osjećati pritom projicirajući dijelom sve to na naše partnere, zaboravljajući katkada da se i oni također po prvi put nalaze u ulozi oca i da imaju jednako pravo na velike emocije koje velike promjene nose.
Ono što sam osobno spoznala kroz naše partnerske postpartum (u nedefiniranom trajanju) krize jest sljedeće:
- Iscrpljenost i umor dobitna su kombinacija za iskrivljenje percepcije odnosa. Razgovor sa partnerom prebaci za jutro (ne ono nakon neprospavane noći, doduše)
- Nitko ne može niti treba čitati tvoje misli i prepoznavati tvoje potrebe, pa ni partner
- Tvoje potrebe su isključivo tvoja odgovornost
- Ako sama ne prepoznaješ i ne poštuješ svoje osobne granice, ne možeš očekivati da ih tvoj partner prepozna
- Način na koji se ophodiš prema samoj sebi definira i način ophođenja drugih sa tobom
- U odnosu kao ni u životu generalno ne postoji magičan štapić, ali zato jedan zagrljaj suosjećanja može učiniti neočekivano mnogo!
- Svi nosimo svoje sjene prošlosti koje možemo lakše nadvladati uz međusobno uvažavanje i poštovanje te mogućnost da zaista čujemo i vidimo jedan drugog sa svom emocionalnom prtljagom sa kojom smo stupili u odnos
- Kada komuniciraš svoje potrebe osvijesti iz kojeg mjesta to činiš, iz uloge roditelja-kritičara, unutarnjeg djeteta-buntovnika ili odrasle osobe koja jasno komunicira svoje potrebe bez traženja odgovornog krivca
- Ne možemo razumjeti jedan drugog ako se ne trudimo približiti naša osjećanja jedan drugom.
- Katkada ćete i povrijediti jedan drugog ne zato jer to želite, nego zato jer ste i sami ranjeni, što nas ne opravdava, ali nam nudi mogućnost dubljeg razumijevanja jedno za drugog.
- Ne možemo mijenjati nikoga, jedino sami sebe
- Plodno tlo za promjenu stvaramo nudeći našem partneru siguran prostor u kojem se osjeća dobrodošlim i prihvaćenih sa svime što osjeća i što jest.
- Korisno je prisjetiti se katkada da djeca o odnosima uče iz odnosa svojih roditelja i zapitati se kakvu sliku odnosa želimo da nose sa sobom u budućnost, no ne nagomilati si pritom teret krivnje jer ne postoji nepogrešiv niti savršen roditelj, samo onaj koji pokušava i traga za boljitkom
Na koncu, nijedan odnos nije idealan i nemoj se uhvatiti u zamku uspoređivanja sa drugima. Svi rastemo kroz izazove. Svatko od nas nosi svoje povrede koje isplivaju van u odnosima i sve dok imamo volju raditi na sebi i našem odnosu, ne postoji ono sto je nemoguće nadvladati.
Doulu Hanu Vutmej možete pronaći na doula.hr.
