Porod je intenzivan, snažan, dubok... zato što nas priprema za našu najvažniju ulogu - majčinstvo. Za portal missMAMA pišu doule Hrvatske udruge doula.
Razmišljajući o porodu, trudnice obično žele da on prođe brzo, što bezbolnije, da se previše ne „muče“ i slično. To je sasvim razumljivo jer je strah od boli i nepoznatog vrlo prirodan, ali mislim da je intenzitet poroda nemoguće izbjeći pa ga je bolje odmah u startu prigrliti.
Pod intenzitet ne mislim nužno na samu bol već na dubinu i silinu tog iskustva, čak i kad je kratko i ne previše bolno.
To je vrlo duboko transformacijsko iskustvo za ženu jer ju mijenja na fizičkom, hormonalnom i emotivnom nivou. Na fizičkom nivou razmiču se kosti, mišići maternice intenzivno rade, organi se prilagođavaju prolasku bebe. Energija potrebna za porod jednaka je trčanju maratona i ženi je potrebna sva njena fizička snaga, fokus i snaga volje da bi prošla kroz to iskustvo.
Sve ove fizičke promjene moraju, u manjoj ili većoj mjeri boljeti, ali bol na porodu je potpuno drugačije od bilo koje druge boli koju kroz život možemo iskusiti. Bol nam inače signalizira da nešto nije u redu i da trebamo potražiti pomoć, dok bol na porodu upućuje na to da je sve u redu, da se bliži trenutak kada ćemo ugledati svoju bebu i da započinje najvažniji događaj u našem životu.
Bol se može prigrliti
Percepcija boli jako utječe na doživljaj iste pa ako ju doživljavamo kao mučenje, dokaz da je prirodna okrutna ili da nas bog kažnjava što smo žene, ona se pretvara u patnju i ne možemo se s njome nositi. Ako ju pak percipiramo kao nešto normalno, prigrlimo i fokusirano prolazimo kroz svaki trud, znajući da svaki ima svoj početak, vrhunac i kraj, možemo naći načina da se nosimo s bolovima, koliko god intenzivni bili.
Na hormonalnom nivou, promjene koje se događaju već 9 mjeseci dosežu svoj vrhunac, oksitocin je na vrhuncu, omogućava kontrakcije maternice i porod posteljice, a zaslužan je i za zaljubljivanje i čvrstu vezu između majke i bebe. Zatim dolazi i adrenalin koji ženi daje ogromnu navalu energije u trenutku izgona i osigurava potrebnu snagu i fokus da bi dijete istisnula na svijet i zaštitila ga od potencijalne opasne situacije. Majka koja rađa je lavica spremna učiniti sve za svoje mladunče. Endorfini se izlučuju i smanjuju bolove i majci i bebi, opijaju ih i omogućuje im trenutačnu zaljubljenost. Ako je porod neometan, sve ovo se odigrava u suradnji s drugim hormonima, u finom izbalansiranom plesu.
Emocionalno, žena je na porodu jako blizu trenutku u o kojem mašta posljednjih 9 mjeseci, a možda i nekoliko godina od kada je prvi puta osjetila želju da postane majkom – susretu s dugoočekivanom bebom koji je emocionalno vrlo nabijen i intenzivan. Majka tijekom trudnoće prolazi kroz nebrojene osjećaje, briga za zdravlje i dobrobit bebe, strahovi od gubitka bebe, strahovi od poroda, strahovi od uloge majke, sumnja u sebe kao majku, strahovi da se neće moći povezati s bebom… Sve se to događa pod utjecajem hormona pa su u trudnoći sve emocije izraženije i sve dolaze na vidjelo, a na porodu ih pogotovo ne možemo izbjeći.
Nakon svega ovoga, jasno je da je porod jako intenzivan događaj i to ne može biti nikako drugačije. Svaki pokušaj da se taj intenzitet umanji ili zaobiđe završit će neuspjehom jer i ako se silina fizičkog aspekta poroda uspije suzbiti nekim farmakološkim metodama, pa čak i potpuno izbjeći carskim rezom, ostaju nam hormonalne i emotivne promjene koje su ogromne.
Sve se zauvijek mijenja
Trenutak kada žena istiskuje bebu na ovaj svijet i prvi puta ju upoznaje označava preobrazbu žene u majku što je zauvijek mijenja na tisuću načina o kojima još ne može niti sanjati, a iskristalizirat će se tek kroz nekoliko sljedećih godina, a možda i desetljeća.
Možemo reći da je porod svojevrsna inicijacija u kojoj se testira ženina volja, hrabrost, strpljenje, vjera u sebe, pomirenje sa situacijom, prilagodljivost situaciji, suočavanje se sa strahom od smrti, strahom od sebe, svojim nesigurnostima…
I sve to ju priprema za rano majčinstvo koje je jednako intenzivno kao i porod, ako ne još i intenzivnije, a nepravedno je zapostavljeno u pripremi za porod. To je vrlo izazovno životno razdoblje koje od nas traži određene kvalitete - da smo snažne, spremne štititi svoje dijete, žrtvovati se za njega, dati mu sve - svoju krv i meso, mlijeko, svaki slobodan trenutak, svoje noći, svoj san, svoju prošlost, hobije, stil života, identitet koji smo imale prije nego smo zatrudnjele… i uz to ga voljeti potpuno neshvatljivim intenzitetom. Da li bismo to mogle da nismo prošle inicijaciju poroda? Da li bismo bile spremne na to da se samo jedan dan probudimo, a dijete leži kraj nas umotano, nahranjeno i zadovoljno?
Nikada ne sumnjam u inteligenciju prirode ili inteligentne sile koja je zamislila i kreirala našu biologiju (kako god želite, to je sad neka druga tema), fino uštimala naše hormonalne sustave, konstruirala složene organske sustave, podesila osjetila, precizno odredila tlakove u našim tekućinama, uparila mišiće, postavila tetive na prava mjesta i još mnogo toga…
Porod ne boli slučajno, on je dubok, intenzivan, snažan i izazovan kako bi nas transformirao i pripremio za najtežu i najljepšu ulogu naših života – majčinstvo.
Doulu Ivanu potraži na doula.hr.
