Žarko Pintar, predsjednik udruge 'Igranje, objasnio je probleme igara 'Čovječe, ne ljuti se' i 'Monopoly' te napravio mali vodič o društvenim igrama
U ovom tekstu bavit ćemo se problemom igara koje su većini nas, ako ne i svima bile majke svih igara: dobro poznatih igri Čovječe ne ljuti se i Monopoly. Te igre i danas svi živi kupuju, jer valjda svi moraju imati bar jedan set Čovječe ne ljuti se i jedan Monopoly. Školica i vodič o društvenim igrama počinje.
Bez daljnjega, i moje je djetinjstvo prošlo uz nekoliko setova “Čovječe”, no budimo svjesni da je u moje vrijeme ovo zaista i bila jedna od rijetkih igara koja se mogla nabaviti. U Jugoslaviji se čak ni Monopoly nije mogao kupiti. Moj sada već pokojni otac, zajedno sa svojim pajdašima s posla napravio je jedan primjerak Monopolyja za njihove potrebe. Bio je to vrhunski primjerak kućne izrade, koji je čak funkcionirao bolje od originala, pa smo mi djeca bili gorko razočarani kada je mama kupila originalni Monopoly u Italiji, jer je ovaj naš, domaći imao dušu. Kućni je Monopoly bar bio duhovit, za razliku od suhoparnog originala.
Inače, originalni “Čovječe” zove se Pachisi, porijeklom je iz Indije i datira od četvrtog stoljeća, igra je kroz vrijeme dobila i druga imena, a konkretno je baš Čovječe ne ljuti se nastao u Njemačkoj 1907/1908 (vidjet ćete kasnije kako je Njemačka kolijevka cijelog pokreta kasnijih, modernih igara) i zvao se Mensch ärgere Dich nicht.
Monopoly je izdan nešto kasnije, točnije 1935. Prvotno kao dokaz nekakve ekonomske teorije o zgrtanju bogatstva i porezima u Americi, no glavni mehanizam igre je vrlo sličan kao i u ČnLJ-u (da ne pišem svaki puta cijelu trakavicu od imena igre) i odnosi se na bacanje kockica i pomicanje figurica po poljima.
Kockica je ta koja se igra, vi zapravo ne odlučujete o ničemu
Eh sada, da li se ikada itko od vas zapitao zašto se Čovječe ne ljuti se baš tako zove? Ako bih bio malo ciničan igra bi se zapravo trebala zvati: Čovječe ne ljuti se jer i tako ništa ne možeš. Iskreno? Tako to u ovoj igri i jest. Sve ono što dobru igru čini dobrom ovdje je nažalost pokupila kockica. Kockica je ta koja se igra, a vi joj samo pomažete. U igri zapravo ne odlučujete o ničemu. Ajde, ako imate više figurica u igri onda možete odlučiti koju ćete pomaknuti, pa time eventualno pojesti protivnika ili ga poštedjeti muke. No, kako i drugi igrači imaju više figurica to onda i nije neka prednost. Kockica koju bacate odlučuje o vašoj sudbini, a vi ostajete frustrirani i kao što sama igra kaže – ljuti.
I tu dolazimo do srži problema. Sve je u obje ove igre zapravo čista sreća, bez mogućnosti igračeve intervencije. I u Monopolyju kockice odlučuju kamo ćemo ići. Mi samo donosimo odluke o tome hoćemo li nešto kupiti ili ne. U pravilu kupujete ako imate novaca, jer nema logike prepustiti polja drugim igračima. Dakle, opet je sve to stvar sreće. Ako imate sreće prije drugih ćete pokupovati sve živo i postati monopolist. Daljnje strategije nema. Igra je suha k’o bakalar. Ista takva je i Igra života i sve druge igre pogonjene kockicama kao glavnim motorom.
Izvor frustracije i ljutnje
U tome zapravo leži glavni problem: U glavnom motoru, mehanikama igre: bacanju kockica i pomicanju figura po poljima prema ishodu tih kockica. Ako ste igraču ubili mogućnost donošenja odluka u igri, onda igra gubi svoju svrhu i više nije igra. Onda je to sprava za maltretiranje vašeg slobodnog vremena i izvor je frustracija i ljutnje.
Ma gledajte, nema ništa lošeg u tome da vašim mališanima u ranoj dobi kupite Čovječe, dapače pokušajte ga onda kupiti u nekom kompletu s više igara. Začudili biste se, u tim kompletima igara postoji i nekoliko zaista dobrih klasika, a ako komplet sadrži i dva špila običnih igraćih karata još je i bolje. Ja ću se malo kasnije u tekstovima svakako osvrnuti na te stare dobre klasike jer ih treba spomenuti ako ništa drugo onda iz poštovanja, a vama će uštedjeti pokoju kunu na kupnji modernih društvenih igara.
Posebno razočarenje bila mi je Igra života. Tako šensi-šmensi po izgledu. Ploča je reljefna, puna boja, imate i nekakve modele kuća, hrpu kartica kojima određujete tip zaposlenja, vrstu kuće, ma svašta nešto. Imate osjećaj da možete utjecati na razne faktore u igri. Je, sve dok ne počnete igrati. Tu vas opet dočeka – kockica. Pardon, vrtuljak koji ima istu svrhu kao i kockica. I on opet sve određuje, on se opet igra umjesto vas. Dva puta prođete igru i “upoličite” je u jedan od dječjih ormara. Vrlo brzo igra postaje vrlo kvalitetan skupljač prašine u vašem stanu. Grrrr.
No, kako cijeli članak ne bi otišao u čistu kritiku (obećavam kako je ovo jedini članak u kojem sam morao biti tako kritičan i to čisto da vas malo uzdrmam) red je da ostatku teksta posvetim vedriji ton. U tu svrhu iskoristit ću jednu odličnu usporedbu i ujedno i moju prvu preporuku čitateljima pri odabiru igre s police.
Kako popraviti Čovječe ne ljuti se?
Monopoly i Igru života ne možemo popraviti. One su kakve jesu, no s Čovječe ne ljuti se igrom, vjerovali ili ne možemo nešto učiniti da bi je napravili čak poprilično zabavnom i izazovnom. Pogađate, treba zločestu kockicu zamijeniti s nečim drugim. Ali čime? Ajde, mislite, mislite… s čime ste se još igrali u mladosti? Da, s kartama! Običnim igraćim kartama. Znate one s trefom, srcem, pikom… Ako tu svojeglavu kockicu zamijenimo s kartama dobili smo zapravo potpuno novu igru. I ta vam se igra zove Dog (pas, psina, pesek) i što je još ljepše možete je kupiti i kod nas u skupljoj drvenoj ili jeftinijoj kartonskoj verziji (poznata-njemačka-drogerija-čije-ime-se-ne-spominje). A možete i svoj stari ČnLJ lako prepraviti u Dog koristeći dva špila običnih igraćih karata.
Fora je u tome što ste s kartama umjesto kockice igračima dali mogućnost izbora u igri. Svaki igrač u ruci drži određen broj karata čije vrijednosti određuju broj pomaka figurice. Igrač sada može sam odabrati kada će koju kartu iskoristiti i pomicati figuricu, pa time može razviti i neku blagu strategiju. Može pomalo taktizirati i osjeća se da pripada igri i da ju kontrolira. Štoviše, Dog unosi u igru i neke novine jer se neke karte koriste za specijalne pomake, pa vaše figurice više ne idu samo u jednom smjeru nego mogu ići i unatrag, možete potez razdijeliti na više figurica u igri, možete čak i zamijeniti mjesta svoje s nečijom tuđom figuricom. Ma milina jedna od takvog Čovječe ne ljuti se. Kužite? Uopće se više ne ljutite. Dapače, Dog se igra u parovima, pa se parovi međusobno pomažu i zajednički taktiziraju.
Ako vam se ne kupuje originalni Dog, probajte iskoristiti figurice i ploču od starog ČnLJ-a, a ja sam vam ovdje pripremio pravila igre Dog s običnim kartama. Stavio sam i izgled ploče za četiri i šest igrača, pa ako imate pisač možete ih ispisati.
Dosta za ovaj puta. Zaigrajte Dog, pa se čitamo u idućem tekstu gdje ćemo još malo razglabati o starim dobrim igrama koje vas neće puno koštati, a spasit će vam ljeto, maknuti klince s ekrana i vama bolje ispuniti slobodno vrijeme. Dodati ću i još jednu igru koju možete sami napraviti kod kuće.
Rad udruge "Igranje" može pratiti na web stranici Igranje i na društvenoj mreži Facebook.
