Iako može biti vrlo simpatično i smiješno čuti dijete da govori o sebi u trećem licu, istina je da u nekom trenutku treba ipak poduzeti nešto po tom pitanju, jer se radi o zastoju u govoru.
„Niko hoće papati,“ je sasvim obična rečenica na koju se možeš nasmiješiti i dati Niki jesti. No, postaje malo smješnija, ako tu rečenicu izgovara tvoje dijete – koje se zove Niko. Govor o sebi u trećem licu često je i tema humorističnih serija, pa je sasvim očekivano da te ovakav govor tvog djeteta nasmije i bude ti simpatičan. No, je li u redu da dijete tako govori o sebi i zašto to rade?
Odgovor leži u malom, ali ne uvijek i zabrinjavajućem kašnjenju u razvoju govora.
Usvajanje govora važna je prekretnica u razvoju djeteta. Dječje komunikacijske vještine razvijaju se i napreduju kako djeca rastu i komuniciraju s okolinom. Međutim, ponekad može doći do kašnjenja ili stagnacije koje nam ukazuju da moramo poraditi na tom problemu. Na primjer, ako tvoje dijete o sebi govori u trećem licu, možda ćeš se morati posavjetovati sa stručnjakom da se utvrdi razlog ovakvog ponašanja.
Ljudi govore u prvom licu, odnosno koristimo zamjenicu “ja” da izrazimo svoje želje, iskustva i mišljenja. Kada dijete govori o sebi u trećem licu, obično koristi zamjenice "on", "ona", "oni" ili, kao Niko, vlastito ime kao subjekt rečenice. Ova je pojava dosta upečatljiva, a može biti uzrokovana različitim uzrocima. Evo koji su to najčešći uzroci i kako možeš pomoći svom djetetu.
Govori li u trećem licu?
Razmisli malo o govoru svog djeteta. Možda niti ne primjećuješ da se to događa, pa pokušaj u glavi prevrtjeti neke izjave svog djeteta: govori li najčešće u trećem licu, kao na primjer „Marija želi još slatkiša“, „ne želi se okupati“ ili „spava mu se ”? Ova vrsta verbalnog izražavanja uobičajena je u ranim godinama, odnosno do otprilike treće godine života. No, s navršene 4 godine, ovakva nas komunikacija može upozoriti na veći problem.
Ovakva komunikacija može biti dio procesa sazrijevanja, ali ako je dijete već krenulo u predškolu, a i dalje tako govori, moramo se zapitati oponaša li možda ono što vidi kod kuće. Ako malo razmisliš, nije neuobičajeno da djetetu kažemo: „mama je umorna“ ili „tata se trenutno ne može igrati s tobom“. Tada postoje mogućnost da dijete to jednostavno kopira.
Uzroci govora u trećem licu
Dok je ovo gore navedeno najlakše rješivo, važno je uzeti u obzir da postoje i neki medicinski uzroci koji mogu navesti djecu da govore u trećem licu. To su, na primjer, psihoza ili neki stupanj poremećaja iz spektra autizme (ASD).
Psihoza u djetinjstvu
Psihoza u djetinjstvu obuhvaća široku skupinu poremećaja koji imaju zajedničku osnovu: dijete nije u stanju razlikovati svoju unutarnju stvarnost od svoje vanjske stvarnosti. Stoga se pogrešne percepcije, nelogične misli i fantazije uzimaju kao istinite i uzrokuju zbunjenost i uplitanje u djetetov svakodnevni život.
Govor o sebi u drugom ili trećem licu je samo djelić simptoma koji se mogu pojaviti u ovom slučaju. Dijete može reći „gladan si“ ili „gladan je“ umjesto u prvom licu - gladan sam. To može značiti da dijete ima poteškoća s prepoznavanjem vlastitog identiteta.
Psihoze su rijetke kod djece i obično se javljaju u drugom desetljeću života. Međutim, neki simptomi dječje psihoze mogu biti prisutni već u dobi od tri godine.
Poremećaj iz spektra autizma
Poremećaj iz spektra autizma se može pojaviti u različitim stupnjevima i različito utjecati na svako dijete. No, govor o sebi u trećem licu, drugom licu ili s pitanjima je nešto što se često veže uz ovaj poremećaj i važan je znak upozorenja. Nekad se prvi tragovi mogu uloviti već i ranije, ali ovo može biti jasan pokazatelj da postoji problem. Ako sumnjaš na to, svakako se obrati stručnjaku.
Uvijek se raspitaj i pitaj
Sve u svemu, razlozi zbog kojih dijete može govoriti o sebi u trećem licu mogu biti različiti i nisu svi jednako ozbiljni. Velika je mogućnost da se radi tek o običnom kašnjenju u komunikaciji, a možda postoji važan poremećaj koji zahtijeva liječenje. U svakom slučaju, stručnjaci su ti koji mogu postaviti dijagnozu i uputiti roditelja i dijete u najprikladnije intervencije. U ovom slučaju može ti pomoći pedijatar, neurolog, dječji psiholog, logoped… No, važno je skrenuti pažnju na to na vrijeme.
