Zašto je važno da dijete govori ne i neću

Mnogi odrasli ljudi ne znaju reći ne i zauzeti se za sebe. Konstantno prihvaćanje tuđih ideja i prijedloga za provođenje vremena čini nas kronično iscrpljenima i, na kraju, nesretnima. Neki tu nesposobnost prihvate kao nepromjenjiv dio svoje osobnosti. Pomireni sa svojom sudbinom će reći: “A što ću. Ne ide mi se baš, ali idem na taj rođendan kad me zvao. Znaš da ja ne znam odbiti.” Budući da su mnoge karakteristike naše osobnosti nastale u djetinjstvu, tako je i sa sposobnošću da kažemo ne. Korijen tog isisivača energije je nastao tamo negdje oko druge godine života kad smo shvatile da to ne smijemo izgovoriti jer nećemo biti voljene i prihvaćene.

Kad se kod djeteta pojavi faza neću, mnogi roditelji se uhvate za glavu i nije im jasno kako je dijete odjednom tako bezobrazno. Kako sad odjednom on tako razgovara? Odakle mu to ne? Gdje je to čuo? Ono što ih posebno fascinira je sigurno i to što oni sami nemaju tu sposobnost, a onda vide vlastito dijete kako se s tim ne kojeg oni tako teško prevaljuju preko usta razbacuje po cijele dane.

Krenimo od početka

Dijete je u majčinoj utrobi doslovno jedno s majkom. Kad se rodi, još dosta dugo vremena osjeća da su ono i majka jedno. Oko druge godine se počinje javljati psihološki entitet kod djeteta. To znači da se počinje razvijati njegova autentična osobnost, njegov identitet. Budući da dijete zna da nije isto što i majka, ali još ne zna tko je, koristi se s ne i neću kako bi se razlikovalo od majke. Dijete osjeća da mora raditi i misliti suprotno od onoga što misli i radi majka jer ako rade isto onda su jedno.

Važnost toga ne leži upravo u tome što će na taj način dijete svaki put malo bolje upoznati sebe jer svako njegovo ne znači i jedan da. Dijete se mora upoznati sa svojim da. To znači da se upoznaje s vlastitim signalima koji ga vode do onoga što voli te do aktivnosti koje ga vesele i ispunjavaju. Ono ne s kojim dijete tako lako iznervira roditelja uopće nije usmjereno prema roditelju nego prema djetetu. Dijete mora nama reći ne da bi moglo sebi reći da. Mora nam ga reći da bi se razlikovalo od nas. Njegov identitet se tek razvija, a da bi se nešto razvilo treba imati razvojno poticajno okruženje. Zato im moramo dozvoliti da kažu ne i zauzmu se za sebe koliko god se to razlikovalo od onog što mi želimo od njih u tom trenutku.

Foto: Shutterstock

Kako to izgleda kad odrastemo bez ne

Budući da bez našeg ne, ne možemo znati tko smo mi zapravo, s tom problematikom kasnije nastavljamo živjeti. Kad shvatimo da nam ta vještina nedostaje, moramo se vratiti u fazu neću da bismo saznali koji je to naš da koji nije dobio priliku kad je trebalo. Ljudi teško govore ne jer su tako naučeni, ali i zato jer ne znaju što je to čemu bi mogli reći da.

Kad si naučena da ne govoriš ne zapravo si naučena da brineš o drugima, a ne o sebi. Ono što te još više uvuče u takav način života je to što si rado prihvaćena, a to svi jako želimo. Tko ne bi volio pored sebe osobu koja stalno brine o našim potrebama? Nekoga tko nam ugađa u svemu i učinit će sve samo da ostanemo u dobrom raspoloženju jer smatra svojim neuspjehom ako naše potrebe nisu zadovoljene. Dakle, bit ćemo vrlo prihvaćene i “odobrene” od drugih ljudi. Zato je to tako slatko i primamljivo. Međutim, pojavit će se patnja jer onaj tvoj identitet u tebi čuči i čeka da dobije zeleno svjetlo i da se pokaže. Što je on više nestrpljiv to ti više patiš i prije se odlučiš za transformaciju.

Kad proživiš život bez svog ne, ti ne znaš koji je tvoj da. Da bi to znao moraš poznavati sebe. S onim ne koji nisi smjela izgovoriti zatomila si i svoje autentično ja. Zato je ponekad to tako bolno izgovoriti. Što ću raditi ako tebe odbijem? Imam vrijeme, a nemam aktivnost. Nemam svoj impuls, svoju nit vodilju koja me vodi do mene same. Nemam ono što je baš moje i što me veseli. Nemam ono nešto čemu kažem da svaki put kad nekome kažem ne. Što bih taj ne onda uopće i govorila? Kad ne poznaš sebe i svoje strasti, ne je zastrašujuć.

Kad je vrijeme da upoznaš sebe i daš priliku svom ne saznat ćeš sama. Taj trenutak ćeš prepoznati po tome što ćeš se osjećati beskorisno, iscrpljeno ili umorno. Bit ćeš bez životne energije, ali bez nje se život ne može živjeti, može se samo preživljavati.

Kako prevaliti put od svog ne do svog da

Majčinstvo je savršen trenutak da izgovorimo taj svoj ne jer je to uloga u kojoj za to dobivamo najviše prilika. Svaka majka zna da može cijeli dan samo zadovoljavati tuđe potrebe i da će svi oko nje to objeručke prihvatiti. Ako kao majka ne znaš što je to čemu ideš kad kažeš sebi da, a drugima ne, uvijek ćeš pristati na tuđi zahtjev. Jer to nije tamo nečiji zahtjev, to je zahtjev tvog djeteta za kojeg bi, zna se, napravila sve. Ipak, ljubav prema djetetu ne raste tako da smanjujemo ljubav prema sebi. Uz to još i dajemo loš primjer svojoj djeci pogotovo ako smo majke djevojčica koje će se ugledati na nas i jednoga dana slijediti naš majčinski put.

Zato nas ponekad toliko i boli kad nam dijete odbrusi ne ili neću. Za nas je to poput psovke. To se ne govori, to je ružno, vulgarno i nepotrebno. Kad kažemo nekome ne osjećamo da smo ga povrijedili. A zapravo ne uviđamo koliko povređujemo svoje pravo ja koje vapi za izražavanjem i pronalaženjem puta do nas. Strašno smo ljute kad nam dijete kaže ne pa onda mislimo da će se i drugi tako osjećati kad im mi to kažemo. A što ako se onaj tamo neće naljutiti? Što ako na tvoj ne nazad dobiješ “Ok. Ne moraš”?

Foto: Shutterstock

Kao što sam već rekla, zastrašujuće je reći ne kad nemaš svoj da, ali zato i čitaš ovaj tekst sada, da se prestaneš užasavati praznog prostora bez vlastitih impulsa jer će impuls doći tek onda kad mu daš taj prostor. Slobodno se vrati u glavu dvogodišnje djevojčice koja si nekada bila i uživaj u svom ne. I ne boj se te praznine. Tvoj da će doći. Samo ga pričekaj. Tvoj mozak ne želi nastavak patnje. On će se potruditi da se ti što prije osjećaš bolje, vjeruj mu.

U majčinstvu imaš beskonačno mnogo prilika za rast i za razvoj svega onoga što ti je potrebno za cjelovitost tvog autentičnog ja. I što je najbolje, odvija se na obostranu korist jer ćeš na taj način dati i djetetu prostor za njegovo ne jer to nije prkos i inat kako se nekada smatralo nego je to jedna od najvažnijih faza u razvoju osobnosti. Ako dozvolimo djetetu njegovo ne, ne samo da će znati svoje pravo ja i da se neće bojati reći drugima ne, nego će im i rado reći da kad ima razvijeno i svoje čvrsto da. Njegovo da neće ići iz straha od odbacivanja ili praznog prostora u kojem ne zna što da radi sa samim sobom nego to da ide iz sigurnosti u sebe.

Znam da je izazovno raditi istovremeno na dva ne ,ali vjeruj mi da te na kraju čeka i dvostruka nagrada jer nema ljepšeg odnosa od onog u kojem smo odredili jasne granice i u kojem znamo gdje jedno da završava, a drugo ne počinje...i obrnuto. Kad takav odnos izgradiš sa svojim djetetom, shvatit ćeš kolika je prednost odnosa u kojima se ne izgovara bez straha. Osjetit ćeš u tom malom, kratkom odgovoru ljubav prema sebi, ali ćeš znati i dati ljubav prema djetetu kad ti kaže neću. Takav odnos ćeš vjerojatno poželjeti sa svima i znat ćeš iz vlastitog iskustva koliko se pozitivnog krije iza te jedne negacije, ne?

Sve Mirtine tekstove možete pronaći na blogu Moj svijet odgoja te Facebook i Instagram profilu.

Tekst je iz arhive portala missMAMA