Školarci Zdravlje osnovnoškolca 23. svibnja 2022.

Sve što trebate znati o disleksiji, disgrafiji i diskalkuliji

Foto: Privatni album
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Donosimo vam inspirativan razgovor s Kristinom Anom Mudrinić, licenciranom Davis instruktoricom koja osobama s disleksijom i disgrafijom otkriva potpuno drugačiji pristup i pogled na ono što mnogi smatraju nedostatkom i manom

Disleksija/disgrafija je složeni perceptivni fenomen djela školske djece i odraslih, koja se manifestira nizom teškoća u čitanju, pisanju, percepciji te orijentaciji u vremenu i prostoru. Disleksija pogađa gotovo 5-17.5% djece u školskoj dobi te je jedna od najčešćih poteškoća učenja koja često bude krivo interpretira kao lijenost ili nezainteresiranost za nastavni sadržaj.

Razgovarali smo s Kristinom Anom Mudrinić, mladom ženom koja je i sama dugi niz godina trpila posljedice neprepoznate disleksije i disgrafije. Nakon završenog Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Odsjek za informacijske i komunikacijske znanosti, prošla je edukaciju za facilitatora u Davis Dislexya Association International u Veneciji. Trenutno je jedina licencirana Davis instruktorica u Hrvatskoj za liječenje disleksije te uz to, sa svojim osobnim iskustvom disleksije pomaže onima koji pomoć trebaju.

Možda te zanima... 5 mitova o ADHD-u, disleksiji i drugim poremećajima učenja i pažnje Školarci

Možeš li nam ukratko objasniti što su disleksija i disgrafija?

Disleksija je samo drugačiji oblik razmišljanja. Ono je svojstveno vizualnom, ponekad osjetilnom načinu razmišljanja što podrazumijeva da osim verbalnog načina, postoje i drugi oblici učenja i percipiranja svijeta oko nas. „Verbalna konceptualizacija znači mišljenje pomoću zvukova riječi. Neverbalna konceptualizacija znači mišljenje pomoću mentalnih slika koncepcija ili ideja.“ (R. D. Davis, E. M. Braun, Dar disleksije)

Može li se disleksija i disgrafija izliječiti ili se jednostavno "moraš" naučiš živjeti s njom?

Obzirom da je disleksija oblik razmišljanja, onda takav oblik razmišljanja ostaje do kraja života. Ono što može ostati kao prepreka takvom načinu razmišljanja jest, kada osoba sama nalazi rješenja za svakodnevne životne izazove koja nisu uvijek najbolja rješenja. Zato je važno uvijek tražiti dugačije načine razgovora s osobom i pitati što točno nije jasno te kako možemo biti od pomoći.

Svatko može naučiti živjeti s disleksijom, ali je to dosta izazovno. Gledajući svoj život unatrag par godina tek danas osvješćujem s koliko sam grča i straha govorila u nadi da nešto krivo ne kažem, da se krivo ne protumači i slično. Biti u društvu u kojem je moj oblik razmišljanja u manjini, nisam imala uvijek toliku snagu sebe objasniti se i opravdavati. Najgore je bilo to što sam morala procijeniti situaciju i koliko snage bi mi to oduzelo. Nažalost, jedno od najboljih rješenja je bilo povlačenje ili staviti lažni, ali skromni osmijeh dok bih gledala druge kako se čude ili smiju krivo izrečenom. S vremenom sam taj obrazac napustila sa sve većim razumijevanjem sebe.

Osobno sam krenula u istraživanje i razumijevanje disleksije radi znatiželje, onda je ta znatiželja porasla u ispravljanju samopouzdanja drugih i davanju šansi akademskim uspjesima te davanju osjećaja kako svatko može uspjeti. S disleksijom nije teško živjeti kada netko ima razumijevanje o sebi i kada je okolina svjesna da se radi o nekome komu pisanje ili čitanje nije najlakše. Na kraju zašto bi i moralo biti. Čitanje je bitno kao i pisanje, ali ako se ta sposobnost mora dignuti do najviše razine za svakoga, pitanje je što činimo takvim osobama. Ona postane frustracija kada se ne zna kako „hakirati“ vlastiti mozak koja kao posljedica gotovo uvijek bude smanjeno samopouzdanje.

 | Author: Privatni album Foto: Privatni album ; Kristina Ana Mudrinić Kada su ti dijagnosticirane disleksija i disgrafija?

Dijagnosticirana sam tek na prvoj godini faksa kada me profesorica pozvala na konzultacije nakon pismenog ispita te me usmeno ispitala ono što nije razumjela. Kasnije sam bila upućena na ERF gdje su se utvrdile teškoće u učenju. Često me pitaju kako nisam prije dijagnosticirana. To mogu pripisati tomu što disleksija nije bila toliko široko poznata, a i profesori koji bi imali po 30ak učenika nisu imali vremena posvetiti se nekolicini koji nisu uspijevali kao drugi. Drugi razlog je bio taj što se nisam smatrala baš najpametnijom, pa bi sate i sate utrošila u učenju.

Kada su počeli pravi problemi i kako su se manifestirali?

To je nekako bilo očito od početka. Shvatila sam što znači čitanje tek u trećem osnovne. Do tada sam mislila da je čitanje učenje cijele crno bijele slike (riječi) na pamet. Kako imam disgrafiju, iz nekog razloga pišem okomito na papir, skrivala sam takvo pisanje koliko sam mogla i nadala sam se da mi cijeli red uvijek bude vodoravan. Upornošću i strahom od bivanja najgorom, uspjela sam prekriti disleksiju koliko sam mogla.

Kako si se emocionalno nosila s poteškoćama?

Jako teško. Žao mi je što nisma mogla bezbrižno odrastati. Posljedica toga je povlačenje u sebe. Naučila sam promatrati ljude i nalaziti slične sebi. Izbjegavala sam ekstroverte i one koji prebrzo pričaju.

Kako ti je bilo učiti?

Nekim čudom sam uvijek voljela učiti. Ali nedostajalo mi je vrijeme da usvojim svo gradivo i učitelje koji ne bi na kraju bili frustrirani što opet nešto nisam razumjela. Iskreno, najviše me smetalo kada bi netko po stoti put jako polagano i glasno objašnjavao kako bi bolje shvatila. Problem je uvijek bio, na obostranu frustraciju, što se nije razumjelo koji dio ne shvaćam. Na primjer, ako je A onda je B. No, problem je kod disleksičnih osoba što žele razumjeti na svoj način, ne radi tvrdoglavosti nego tako misle. Zašto bi A uopće htio biti B ili zašto se A šeće do B, ako je već od početka A. Ako nama nešto nema smisla mi jednostavno stanemo dok ne shvatimo do kraja. Tu je bitnost vizualnog razmišljanja u kojem je osobi potrebno dati osjetilni moment shvaćanja gradiva. Jednom kada netko usvoji to ostaje do kraja života.

disleksija Možda te zanima... Disleksija kod djece: Kako je prepoznati i koje vježbe mogu pomoći? Školarci

Kako je bilo živjeti s disleksijom i disgrafijom i diskalkulijom?

Izazovno. Često je teško objasniti zašto mi jedan dan ide pisanje i učenje, a drugih dana ne ide. Najgore je kada primam savjete iz „vedra neba“ što mi je činiti. Odrastanje je bilo teško iz razloga što tada drugima nije bilo jasno s čime se borim, samo je bilo očigledno da negdje zapinjem. Bojala sam se da se neću moći ostvariti jer bih naišla na svakodnevne prepreke te bi sama jednostavno odustajala od nekih želja jer to bilo van mojih mogućnosti.

Danas ne znam od kuda sam skupila dovoljno upornosti krenuti putem kao i svi ostali. Mislim da je to uvijek bila uporna želja za ispravljanjem nepravde da i ja to mogu, samo na svoj način. Motivirale bi me ličnosti poput Einsteina, čak sam imala njegov poster na zidu u srednjoj školi. Ako je on uspio nekako, onda valjda mogu i ja. Danas radim posao koji radim, ne toliko zbog sebe, već zbog drugih kako ne bi morali ići putem koji sam ja išla. V. Frankl je govorio kako se iz ruševina najbolje vide zvijezde. Mogu reći kako su sve nelagodne situacije imale svoj razlog.

Kako danas funkcioniraš s poteškoćama?

Još uvijek imam trenutke nesigurnosti i pisanje mi nikada neće biti kvaliteta kojom ću se prvom predstaviti. Tražim pomoć, svakako ne odustajem. Više me nije strah reći da imam poteškoće u učenju i pisanju. Disleksija je poput nevidljivog hendikepa među inteligentnim i iznadprosječno inteligentnim osobama te smo često na osudi neshvaćanja zašto smo takvi. Pametni smo, ali ne možemo učiti, sposobni smo, ali nam ne ide. Vjerujem da će jednoga dana biti lakše kada neće postojati samo jedan sistem učenja i primjene znanja.

Kako si otkrila Davis metodu?

Otkrila sam tako što mi je bivši dečko na pedagogiji imao za literaturu knjigu Dar disleksije. Samo je pročitao simptome i rekao kako ovo mene opisuje.

Kako izgleda tvoja metoda rada i po čemu se razlikuje od drugih metoda?

Kada dođe osoba s poteškoćama u učenju prvo na što radim su emocije koje su se nagomilale tokom godina. To činim kako bi bolje razumjela što im zapravo ne ide prije nego krenem s metodom. Metoda je samo alat, ali taj se alat primjenjuje na svakoj osobi posebno. Nakon što se shvati koji je problem i kada je osoba spremna, kreće se s primjenom Davis metode.

Krećem s njima prema iskustvenom učenju, kako bi shvatili razlike u slovima i ovaj puta nije na pamet naučeno. Kada se slova rade u plastelinu, oni iskustveno mogu osjetiti i vidjeti razlike u slovima. Iskustvo znanja i naučenog je drugačije. Iskustvo je dugotrajno i ostaje za cijeli život. Kasnije, kada se abeceda nauči kreće se s čitanjem. Ali ne na standardan način. Kreće se malim koracima u kojima ih se pita što su vidjeli kada su pročitali neku rečenicu. Moj posao je da pažljivo slušam i vidim kako je njihov mozak naučio neku riječ ili uopće nije. Slično kao s abecedom. u plastelinu se rade modeli definicija riječi kako bi iskustveno mogli razumjeti što ta riječ kao slika pridonosi značenju rečenice, pogotovo ako riječ ima više značenja tj. slika. Jednom kada usvoje ovakav model razmišljanja koji je njima prirodan, problem disleksije kao takav nestaje. Disleksija postane dar i onda s lakoćom mogu pratiti nastavu jer točno znaju što nisu razumjeli tj. vidjeli.

 | Author: Privatni album Foto: Privatni album ; Davis metoda

Svi mi imamo sposobnost učenja i čitanja, po tomu smo svi mi isti. Ali nikako nismo isti, na način kako ćemo unijeti znanje u sebe. Nitko na ovom svijetu žutu boju ne vidi na jednak način. Radi toga smatram da je stiglo doba da učenje tako primijenimo i svakome damo priliku da pokaže kako može učiti i svakako učimo od drugih što možemo očekivati jedni od drugih. Imamo sve potrebne alate da si pomažemo, sada je samo pitanje vremena i želje da ih krećemo koristiti i istraživati.

  • Disleksija je teškoća u čitanju i razumijevanju pročitanog teksta ili ponekada izgovorenog. Problemi nastaju od jednostavnog prepoznavanja slova do nerazumijevanja riječi pa sve do cijelog teksta. Na razini slova, obzirom da su to prirodno znatiželjne osobe i vizualnog razmišljanja, imaju sposobnost slova izokrenuti pa time i krivo pročitati riječ. Kada je riječ u pitanju, postoje riječi koje nemaju sliku kao što su veznici. Tada osoba pokušava složiti sliku u mislima kako bi stvorila ideju o informaciji koju obrađuje. Također, postoje riječi koje imaju više značenja ili slika te tada nastaje zbrka kako složiti takvu informaciju. Obzirom da vizualno razmišljanje je puno brže od verbalnog, možete samo zamisliti količinu informacija i slaganja istog se čini da bi netko s disleksijom naučio ili shvatio govoreno.
  • Disgrafija je slična disleksiji. Obzirom na razne rukopise, fontove netko tko tek uči slova može imati problem kako točno izgleda određeno slovo. Ne samo to, uče velika i mala slova, pisana i tiskana i sve to predstavlja novu sliku za jedan znak.
  • Diskalkulija nastaje kada znakovnim jezikom predstavljamo količine najkraće rečeno. Ako osoba ne razumije zašto se takav znakovni jezik koristi, matematički zadatci mogu biti od velikog izazova.

Ključ uspjeha je strpljenje. Ono je od velike važnosti. Možda u početku ne izgleda kao da se napredak ostvaruje, no svaki misaoni proces je svojstven svakoj osobi i potrebno je dati dozvoljeno vrijeme učenja. Poslije poteškoće u učenju nisu toliko izazovni. Ono što bi htjela naglasiti, frustracije prilikom prenošenja znanja su uvijek prisutne. Nije lako. No, uvijek napominjem, te frustracije nisu na teret osobe koja uči, one su na teret predavača.

S koliko godina je najbolje početi raditi na rješavanju disleksije i disgrafije?

Uvijek je bolje što prije. No, iz iskustva sam primijetila da je u redu pričekati završatak drugog ili trećeg razreda osnovne škole da se vidi je li dijete sebe uspjelo prilagoditi školskom sistemu ili ne. Ukoliko se odmah vide očigledne poteškoće onda je bolje odmah krenuti.

Koliko traje 'proces'?

Proces je individualan. Po programu traje 30 sati intenzivnog rada kako bi se osoba što bolje upoznala i vidjelo gdje najviše zapinje.

 | Author: Shutterstock Foto: Shutterstock

Što je najteže kod disleksije i kako si možemo pomoći, drugim riječima kako ju i možemo li ju pobijediti?

Kao sa bilo čime u životu, najteže je nerazumijevanje okoline i frustracija kako zatražiti pomoć. Osim disleksije, najteža pomoć dolazi kada druga strana pretpostavlja što bi moglo biti od pomoći. U svom poslu, iako znam koji bi put pomaganja mogao pomoći nekome, još uvijek pitam osobu preko puta sebe da li je način na koji idem u redu. Često nailazim na emotivne frustracije koje priječe mom planu te pričekam dok osoba nije spremna.

Iz vlastitog iskustva mogu reći, kako privatno pa tako i poslovno, najveći zid prilikom pomaganja su očekivanja i želje drugih koju ta osoba mora ili se očekuje da ispuni, ali i očekivanja i želje da bude prihvaćena od strane druge osobe kao i vlastite želje da uspije. Vidjela sam mnoga lica djece koja su pred takvim naizgled jednostavnim pristupom „pala“ pod pritiskom, krenule bi suze i jednostavno bi krenule riječi razočarenja kako žele pomoći, a dijete jednostavno ne prihvaća pomoć što iskreno nije prava slika situacije. Ona žele pomoć, no nitko ih nije pomno slušao. Recimo, nisu znali kako objasniti ili način na koji bi objasnili nije bilo shvaćeno do kraja. Stvar je u strpljivosti i dosljednosti. Strpljivost u čekanju da oni objasne što im je potrebno, a dosljednost kako druga osoba neće odustati ili reagirati u frustraciji što zapravo ne razumije što dijete pokušava reći.

Koji je najveći izazov u suvremenom radu? 

Primijetila sam da živimo u vremenu u kojem postoji nevidljivi imperativ prilagođavanja. Time se uništava kreativnost i strpljenje u kojem svaka osoba dobije priliku shvaćati zadatak u svom tempu. Također, ne govorim o popustljivom odgoju u kojem dijete kupuje sebi vrijeme da ne obavi zadatak. Tu je bitna dosljednost, time se daje ono potrebno samopouzdanje koje trenutno nemaju. Mi smo ti koji smo poput pomoćnih kotačića na bicikli koji pazimo da ne padnu i odustanu jer vjere u sebe nemaju dovoljnog kako bi samostalno dalje krenuli: biti ću uz tebe sve dok ne obaviš zadatak, jer znam i vjerujem da ćeš uspjeti.

Što bi savjetovala roditeljima i djeci koji vode ovu borbu? 

Nije lako se isticati različitošću, no promjene se ne događaju šutnjom. Pitati i tražiti pomoć znajući da svatko od nas igra ulogu u promjeni svijeta na bolje svojim sudjelovanjem. Radi toga, osim što je potrebno da društvo počinje osvještavati što je disleksija, mi disleksični moramo biti strpljivi s vlastitom okolinom u objašnjavanju što nam je potrebno što nije uvijek lagan put, ali isplativ.

Više o Davis metodi rada možeš saznati na Svijetla strana disleksije

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.