Mnogi roditelji imaju osjećaj da stalno ponavljaju iste stvari kada žele da djeca pomognu oko kuće: pospreme igračke, odnesu prljave čarape u košaru ili pomognu oko sitnica. No novo istraživanje pokazalo je da problem možda nije u djeci, nego u načinu na koji im se obraćamo.
Pospremanje igračaka, skupljanje odjeće s poda ili pomoć oko svakodnevnih kućanskih obaveza često su među najvećim izvorima frustracije u obiteljima s djecom.
Roditelji pritom često pokušavaju biti što nježniji i pristojniji pa koriste rečenice poput: „Molim te, možeš li pomoći mami?“ ili „Bi li mogao pospremiti svoje stvari?“
No istraživanje Sveučilišta Durham pokazalo je da djeca često bolje reagiraju na kratke, jasne i konkretne upute.
Djeca bolje reagiraju na jasne zahtjeve
Istraživanje objavljeno u časopisu Developmental Psychology uspoređivalo je način na koji roditelji komuniciraju s djecom u različitim kulturama.
Djeca su tijekom istraživanja sudjelovala u jednostavnim zadacima, poput spremanja predmeta u kutiju, a istraživači su analizirali kako su im roditelji davali upute.
U obiteljima iz Ugande roditelji su češće koristili direktne i jasne rečenice poput: „Stavi sada olovku u kutiju.“
S druge strane, britanski roditelji češće su koristili nježniji i dulji pristup: „Mami treba olovka u kutiji, možeš li pomoći, molim te?“
Rezultati su pokazali da su djeca češće pomagala kada su dobila kratke i konkretne upute.
„Moljenje“ djece često ostavlja prostor za odbijanje
Profesorica Zanna Clay sa Sveučilišta Durham, jedna od autorica istraživanja, objašnjava da djeca vrlo rano razvijaju želju za suradnjom i pomaganjem, ali da način komunikacije igra veliku ulogu.
Stručnjaci smatraju da previše pitanja i pregovaranja ponekad djeci šalje poruku da je pomoć izbor, a ne očekivani dio svakodnevnog života.
Drugim riječima, kada roditelj pita „možeš li“, dijete vrlo lako može zaključiti da je odgovor „ne“ također prihvatljiv.
Jasne upute ne znače grubost
Istraživači pritom naglašavaju da jasna komunikacija ne znači vikanje niti grub pristup.
Poanta nije u strogom tonu nego u kratkim i konkretnim rečenicama koje djeca lako razumiju.
Primjeri koje stručnjaci preporučuju su:
- „Molim te, stavi kocke u kutiju sada.“
- „Odnesi čarape u košaru.“
- „Dodaj mi žlicu.“
Takve rečenice djeci jasno pokazuju što se od njih očekuje, bez previše objašnjavanja i pregovaranja.
Djeca trebaju osjećaj odgovornosti
Profesorica Clay ističe da se u nekim kulturama od djece odmalena očekuje da sudjeluju u svakodnevnim obavezama te da pomoć u kući nije predstavljena kao nešto posebno ili izborno.
Stručnjaci smatraju da upravo takav pristup može pomoći djeci razviti osjećaj odgovornosti, suradnje i pripadnosti obitelji.
Dodaju i da djeca uglavnom žele pomagati, ali im često treba jasna struktura i konkretna očekivanja odraslih.
Manje riječi, jasnija poruka
Iako mnogim roditeljima instinkt govori da će djeca bolje reagirati na nježnije molbe i puno objašnjavanja, ovo istraživanje sugerira da je ponekad upravo suprotno učinkovitije.
Stručnjaci zato savjetuju roditeljima da pokušaju koristiti manje riječi, jednostavnije rečenice i konkretnije upute, mirno, ali jasno.
