Powered by:
Kako odrasta, prirodno je da se djetetov svijet polako širi i kako postaje zrelije, postepeno se suočava sa drugim izazovima. No, za većinu je polazak u jaslice ili vrtić prva takva velika promjena. Također, kod neke djece vidimo tzv. odgođenu reakciju. Tada na početku izgleda da se dijete prilagodilo brzo, ne pokazuju veće reakcije, ne protestiraju, no nakon nekog perioda, jave se burnije reakcije. Kako im pomoći?
Prvi polazak u jaslice ili vrtić za malu djecu i njihove obitelji veliki je dan i najčešće znači zaista veliku promjenu. Dijete se do tada kretalo u manjem krugu poznatih osoba, uz koje je emocionalno vezano i u manjem broju prostora u kojem se osjeća sigurno sa dobro uhodanim rutinama. Za malu su djecu upravo bliske osobe, poznati prostori i rutine temelj njihove sigurnosti i osjećaja da je svijet sigurno i u globalu predvidljivo mjesto. No, s odrastanjem prirodno je da se djetetov svijet polako širi i kako dijete postaje zrelije, postepeno se suočava s drugim izazovima i kontekstima. No za većinu polazak u jaslice prva je takva velika promjena.
Kada dublje pogledamo, tada dolazi do "dramatičnih“ promjena i izazova za dijete i obitelj: dijete velik dio dana boravi u velikoj skupini njemu nepoznate djece, u nepoznatom prostoru sa njemu novim odraslim osobama koje ga čuvaju. Dakle, mnogo je segmenata na koje se dijete treba prilagoditi, a one obuhvaćaju:
- upoznavanje novih prostora, djece i teta,
- učenje novih pravila
- stjecanje osjećaja sigurnosti i
- učenje novih vještina
A to se djeci ne treba nimalo svidjeti, makar se radilo o najboljem vrtiću i tetama na svijetu. Jer ono nisu njegovi mama i tata i njegov do tada dobro poznati svijet.
Reakcije djece na nove situacije
Prilagodba na jaslice ili vrtić vrlo je individualna stvar i ovisi o obilježjima djeteta, roditelja i obiteljske situacije te vrtićkog okruženja i odgojitelja. Prilagodba je u pravilu kraća što su djeca starija i emocionalno zrelija jer su tada spremnija odvojiti se roditelja, prilagoditi se na novo okruženje, ostvariti kontakt s novim nepoznatim ljudima i djecom.
Kada god se prilagođavamo na novu situaciju ili smo pod stresom, zbog načina na koji funkcionira naš mozak, i mi odrasli i djeca, privremeno funkcioniramo na nešto nižoj razini. Te su promjene potpuno normalne, uobičajene i prolaznog su karaktera.
Nakon nekog vremena regresija
Sama prilagodba traje neko vrijeme, u prosjeku između 1 – 3 mjeseca, no nije neobično kod tako male djece da traje i dulje, osobito ako je iz nekih razloga dijete dolazilo neredovito. Pojačane reakcije su česte ponedjeljcima, nakon bolovanja ili praznika. Također, kod neke djece vidimo tzv. odgođenu reakciju. Tada na početku izgleda da se dijete prilagodilo brzo, ne pokazuju veće reakcije, ne protestiraju, no nakon nekog perioda, jave se burnije reakcije.
Kod neke djece možemo primijetiti veću potrebu da budu uz roditelje, što je razumljivo jer je došlo do privremenog narušavanja osjećaja sigurnost. Tada dijete uči da se i u novim, promijenjenim okolnostima i dalje može osjećati sigurno i da su mama i tata još uvijek tu, no za to je potrebno neko vrijeme. Ponekad se osjećaj nesigurnosti manifestira distanciranjem ili pokazivanjem ljutnje. Kod neke djece primjećujemo tjelesne promjene, u vidu promjena u apetitu i hranjenju, obavljanju nužde, kao i imunološke promjene, koje se najčešće očituju u češćem pobolijevanju.
Često viđamo i privremenu regresiju u već usvojenim vještinama i navikama, odnosno povratak na raniju razinu, primjerice kod djece koja su ostavila pelenu ili dudu, opet ju privremeno trebaju; djeca koja samostalno spavaju u svom krevetiću ili sobi žele se vratiti roditeljima u krevet; ili počnu primjerice tepati ili bebasto govoriti.
Kod neke djece, promjene možemo primijetiti u kvaliteti spavanja, pa san može biti površniji, plići ili se javljaju noćna buđenja, praćena plakanjem ili strahovima. Kako je svako dijete zaista jedinstvena individua, tako će i svako imati svoje specifične reakcije.
Noćna buđenja, kao i druge reakcije, mogu biti vrlo povremena i privremena, no mogu biti i tipičan način na koje dijete prorađuje iskustva, a često ih možemo vidjeti kod senzibilnije djece koja su povučenija. Stoga se mogu javiti svega nekoliko puta, no mogu trajati i godinama.
Kako im biti podrška?
Postupci koji u globalu olakšavaju prilagodbu su:
1. mirnoća i jasnoća roditelja, s toplim, no relativno kratkim odvajanjima. Ukoliko je roditelj uznemiren i ne vjeruje da će se dijete dobro prilagoditi, prenosi vlastitu nesigurnost jer dijete to itekako osjeti, bez obzira što roditelj govori.
2. redovit polazak u vrtić
3. postepenost prilagodbe, u smislu postepenog produljivanja vremena ostanka
4. neuvođenje dodatnih zahtjeva u isto vrijeme prilagodbe, jer dijete ima već jako puno "posla“ u prilagodbi i stvaranju osjećaja sigurnosti u novom okruženju, usvajanja novih rutina, upoznavanje vršnjaka i druženje s njima. Konkretno, dobro je da se u isto vrijeme ne uvode promjene poput polaska na nove aktivnosti, spavanje u vlastitoj sobi, ili kod male djece odvikavanje od pelena, već da se s uvođenjem novih zahtjeva pričeka koji mjesec.
5. toplina i prihvaćanje odgajatelja. U pravilu, većina djece dobro reagira na prosječno toplog i stabilnog odgajatelja.
Ukoliko je prilagodba otežana i dijete ipak dulji period ne funkcionira u nekim od područja socijalizacije, igre s vršnjacima, suradnje s djecom ili odgajateljima ili praćenja aktivnosti tada je vrlo važno dati adekvatnu podršku djetetu i obitelji. A da bi podrška bila adekvatna izuzetno je važno utvrditi o čemu se zapravo radi jer uzroci mogu biti raznoliki te bih svakako preporučila da se obratite dječjem psihologu koji terapeutski radi s djecom i obiteljima (npr. terapeuta igrom) jer je nekoj vrlo senzibilnoj djeci nužna dodatna podrška. Imajte na umu da što se problem ranije krene rješavati, da je proces jednostavniji i brži, a djeca samopouzdanija i sigurnija.
Pravo vrijeme za polazak u jaslice ili vrtić
Kad uključiti dijete u grupni oblik boravka izvan ustanove najčešće diktiraju "zahtjevi“ života i činjenica da većinu djece nema tko čuvati kada roditelji krenu na posao.
Organizirani grupni boravak beba i male djece prvenstveno je i nastao da bi se djeca zbrinula dok roditelji rade, relativno povoljno i od strane stručnih osoba, no ne iz razloga zato što je to nužno potrebno maloj djeci, osobito ne 10 sati dnevno. S vremenom, jaslice i vrtići su se od "čuvališta“ zaista razvila u mjesta gdje se na stručne i osobne načine radi da se djeca osjećaju sigurno, dobro i gdje se potiče njihov razvoj. Boravkom djeteta u vrtiću u globalu unaprjeđuju se njegova samostalnost, socijalne vještine i razvoj.
Pravilo je da što je dijete starije, zrelije je emocionalno nositi se s zahtjevima situacije. Potrebe djece u dobi od 1 – 3 se najbolje zadovoljavaju u sigurnom obiteljskom okruženju, uz stabilne odrasle osobe i gdje je maleni omjer djece u odnosu na odrasle. Nakon treće godine djeca su spremnija za zahtjeve odvajanja i boravka u vrtićkoj skupini, i dobro je da se uključe u neki oblik grupnih aktivnost, iako je idealno da se smanji broj sati boravka u ustanovi.
Dakle, kod tako male djece bolje je da mnogo sati u danu ne provode u velikim grupama u kojima je nizak omjer odraslih u odnosu na djecu. U odluci je važan još jedan faktor, i za mene osobno bi bio presudan – koliko je kvalitetna, odnosno stabilna, topla i podražavajuća, no istovremeno jasna osoba koja bi čuvala dijete.
Tekst je iz arhive missMAME i sada je ponovno objavljen.
