Odvajanje nam je prošlo prilično bezbolno i nismo od toga radili drame. Mama je morala na posao, a Iskra je već velika cura, naučena na ljude i djecu i otvorena prema svemu novome. Nama je vrtić jedno lijepo novo iskustvo
Iskra ima već ima tri mjeseca staža ko mali jasličar. Kada je kretala u jaslice, čitala sam tekstove koji su virili iz svake paštete o tome kako dijete zaštititi, kako da odvajanje prođe što bezbolnije, kako se ponašati, kakve face raditi, što obući, što to znači za dijete, kakve emotivne posljedice ostaju...
Krenula je u obrt za čuvanje djece, gdje je 12 klinaca do tri godine i dvije tete. Išli smo tri dana na prilagodbu i mislim da je to mojoj Mišici bio važan dio odvajanja. Dva puta sam bila s njom u jaslicama, igrala se s njom i klincima i ona je skužila da kad je mami tamo dobro, onda je dobro i njoj. Napravili smo pozitivnu atmosferu, smijali se i kad je prvi put ostala sama na sat, dva malo se nećkala, nije znala bi li išla ili ostala sa mnom, no ipak je odlučila da ide pa kud puklo da puklo. I onda je došao taj dan kad Iskra ostaje, a mama ide na posao.
Krenuli smo u jaslice bez velike fame i drame
Ušli smo, obula sam joj papuče i ona je ušetala unutra, bez da se okrenula. "Ok, papa Iskra, mama dođe po tebe, puno te voli, budi dobra, igraj se", mrmljala sam sebi u bradu. Mama je zatim na poslu nakon dugo vremena u miru popila kavu pa se bacila se na posao, kad stiže poruka od naše tete Suzane: "Iskra sama zaspala u kimbaču". Sama zaspala? Nemoguće! Sigurno ih je teta zamijenila jer su friški pa to nečije drugo čupavo dijete spava u kimbaču, a Iskra nateže neku igračku i trči po sobi ko mahnita, iako joj se spava da ne vidi kud ide.
Ne moram posebno naglašavati da je svaki pokušaj završio takvim deranjem ko da zlostavljamo jadno dijete pa smo ubrzo odustali, da nam susjedi ne pozivu socijalnu. Mišica spava s nama, svo troje se gužvamo, stišćemo, volimo i uživamo. U jaslicama i dalje zaspi sama. Ona tamo sama i jede, donese si posteljinu i pidžamu kad ide spavati i ko zna što još.
Kopira djecu i upija ko mala spužvica
Uglavnom, htjela sam reći da nam je odvajanje prošlo prilično bezbolno i da nismo od toga radili drame. Ja, koja ju nisam dala nikome na čuvanje do šest mjeseci, a ni poslije u prevelikoj mjeri, (jer sam osjećala da treba nas, mamu i tatu, i našu ljubav), nisam uopće dizala frku, jer sad smo spremne i ona i ja. Mama je morala na posao, a Iskra je već velika cura, naučena na ljude i djecu i otvorena prema svemu novome. Njoj treba društvo i ne slažem se s brojnim medijskim napisima da je vrtić nužno zlo. Takvim se razmišljanjem odmah stvara odbojnost i roditelja i djece prema vrtiću pa imate osjećaj ko da dijete ostavljate u bajbuku.
Nama je vrtić jedno lijepo novo iskustvo. Iskra voli biti među djecom, a mama konačno ima malo vremena za sebe, jest da malo, ali ga ima. I život ide dalje.
Onu fazu kada dođemo kući pa mi visi pod nogama i tuli dok joj pokušavam nešto skuhati, smo nadam se, prošli. I to je dio odrastanja i ne možemo ih držati pod staklenim zvonom i čuvati baš od svega. Iako bi svi najradije da nam dijete nikad nije povrijeđeno, to je ipak nemoguća misija.
Vidim da se super slaže s djecom, dijeli igračke, svašta uči i upija ko mala spužvica, pleše koreografije pjesmica, pere zube, sjedi u svom stolčiću ponekad čak pune tri minute, govori klingorski jezik, crta, boja, baca papiriće u smeće, viče hura i hoće se rastaviti na proste faktore od sreće kad u prolazu vidimo neko dijete. Pametnica moja.
Vodili smo ju u zoološki i kad je vidjela drugu djecu, onda je i ona dragala malu kozu i nije imala strah pred nijednom životinjom. Inače se boji i dobrano razmisli prije nego pipne, primjerice, psa.
Prije su sve životinje bile' vau, vau', a sad već zna razliku. Da ne namatam, hoću reći da gledajući druge kopira, uči i pritom uživa i pravi se važna. Znam da ćete reći da neće učiti samo dobre stvari, ali Bože moj, neka zna da postoji dobro i loše jer kako ćemo ju inače pripremiti za svijet. I ne kaže se uzalud da je potrebno cijelo selo da se odgoji jedno dijete.
