Veći dio roditelja, i to u pravilu više majke nego očeve, muče razni strahovi povezani s ostavljanjem djeteta u vrtiću, koji idu sve do pitanja 'Jesam li ja dobra mama?' Kako se nositi s takvim osjećajima savjetuje Gordana Kastrapeli, voditeljica radionice 'U vrtić bez suza'
"Je li dijete spremno za vrtić? Hoće li se tamo dobro brinuti o njemu? Kako će se uklopiti? Hoće li mi zamjeriti što ga ostavljam? Jesmo li trebali pričekati još barem godinu dana?..." Puno je pitanja koja bi vas mogla mučiti prilikom polaska djeteta u vrtić, a svi vam govore kako trebate biti snažni i hrabri, kako dijete ne bi vidjelo da ste zabrinuti. No je li moguće "stisnuti zube" i od svog djeteta sakriti strah i je li to stvarno ono što dijete od vas sada treba?
Pretvaranje ne pomaže
"Kad roditelj koji je u strahu pokušava dijete uvjeriti da će sve biti u redu, zapravo ga zbunjuje i čini nesigurnim. Djeca, osobito mlađa, reagiraju više na naše osjećaje nego na riječi, tako da kad im govorimo suprotno od onoga kako se osjećamo, ona doživljavaju taj nesklad i to ih plaši, situaciju vide kao stvarno nesigurnu", kaže certificirana trenerica NLP-a Gordana Kastrapeli, koja u Centru Prirodno roditeljstvo vodi radionicu "U vrtić bez suza".
Na toj radionici, kaže, većinu vremena roditelji se bave upravo svojim osjećajima povezanima s ostavljanjem djeteta u vrtiću i otkrivaju u kojoj mjeri problemi s prilagodbom na vrtić proizlaze iz njihovih uvjerenja i iskustava iz djetinjstva.
Razdvojite svoje od dječjih strahova
"Roditelji moraju najprije pogledati u sebe. Neki se stvarno dobro osjećaju s tim da dijete ide u vrtić i nemaju problema, a to su obično ljudi koji su sami kao djeca imali pozitivna iskustva pa to očekuju i za svoje dijete. Njih možda muče neki organizacijski problemi, na primjer, tko će ići po dijete u vrtić i kada, što sve trebaju ponijeti. Na žalost, takvi su u manjini.
Veći dio roditelja, i to u pravilu više majke nego očeve, ipak muče razni strahovi povezani s ostavljanjem djeteta u vrtiću, koji idu sve do pitanja 'Jesam li ja dobra mama?' Većinom to ide iz njihovog vlastitog straha od odvajanja, no, o čemu god se radilo, važno je prepoznati da je to 'moj, a ne strah mog djeteta'.
Strahovi mogu biti različiti i svatko treba za sebe vidjeti što je to što ga muči, izgovoriti svoj strah i racionalno sagledati koliko je utemeljen i što treba napraviti da bi ga raščistio. Primjerice, ako mama ne vjeruje dovoljno nekoj odgajateljici, može razgovarati s njom, s pedagogom ili ravnateljem pa ako je potrebno, čak i premjestiti dijete u drugu grupu", kaže Gordana Kastrapeli.
Ako je mami teško, neka tata vodi dijete u vrtić
Djetetu treba siguran roditelj, objašnjava, koji zna da je dijete sposobno za vrtić, da će se dobro snaći i da je tamo na sigurnom. Ako dijete vidi da roditelj osjeća 'Ja znam da je to dobro za tebe', onda se neće brinuti. Svejedno će imati reakcije na odvajanje, ali se neće osjećati duboko nesigurno i dobro će se prilagoditi na vrtić.
Često je riješenje vrlo jednostano: "Ako je mami teško, neka tata vodi dijete u vrtić", kaže NLP trenerica, napominjući da ipak ima i slučajeva kada je tata taj kojemu teže pada ova situacija, ali je njima obično lakše prihvatiti da je situacija takva da dijete mora ići u vrtić i vjerovati da će tamo biti dobro zbrinuto.
Više o vrtiću i jaslicama potražite u specijalu "Vrijeme je za vrtić"!
