Separacijski strah normalna je pojava polaskom u vrtić. Kako se nositi s dječjom tugom ili ljutnjom? Kako djetetu dozvoliti da bude žalosno i bijesno, ako smo i sami uznemireni i emocionalno uzdrmani?
Polazak u vrtić često je popraćen burom emocija. Situacija separacije, koja sama po sebi nije jednostavna, dodatno je „otežana“ svom silom dječjih emocija, s kojima se roditelji često ne znaju nositi. Kako se nositi s dječjom tugom ili ljutnjom? Kako djetetu dozvoliti da bude žalosno i bijesno, ako smo i sami uznemireni i emocionalno uzdrmani. Djeca gotovo bezgrešno kopiraju naše obrasce ponašanja, i čine ih dijelom svog emocionalnog repertoara. To je divno ukoliko smo i mi sami emocionalno zreli i uravnoteženi, te se osjećamo ugodno u svojim emocionalnih. No ako roditelja separacija čini nervoznim, zabrinutim, frustriranim, gotovo je sigurno da će dijete početi internalizirati njegove emocije.
Roditelj ima ulogu dječjeg emocionalnog sidra; on „programira“emocionalni mozak djeteta i omogućava njegovo emocionalno sazrijevanje. Izrazito važan dio tog razvojnog procesa je zrcaljenje, ili „mirroring“, koje vodi do osjećaja emocionalnog namirenja i sigurnosti. Zrcaljenje možemo najbolje opisati kao trenutak u kojem je dijete osjetilo kako je roditelj osjetio, kako se ono osjeća. Činjenica da je mama osjetila da je dijete, na primjer, tužno, djetetu govori da je ono mami važno, da je mami stalo do njegovih emocija, da je njegova tuga legitimna, te da se mama može nositi s njom.
Separacija i tuga idu ruku pod ruku
Normalizacija tuge je vrlo važna u procesu separacije. Iako je moguće da vaše dijete ode u vrtić sretno i zadovoljno, veselo vam mahne, i nastavi uživati u socijalizaciji, taj je scenarij vrlo rijedak. Separacija i tuga idu ruku pod ruku, to nije nešto što trebamo promijeniti, već prihvatiti. Tuga nije nešto što djeca trebaju zatomiti, sakriti, spremiti ili preusmjeriti, već izraziti. No dječje suze često ne nalaze na odobravanje. Prvi poriv, kod većine odraslih, je privoljeti, natjerati, iznuditi, dijete da prestane plakati. Bilo da je to skretanjem pažnje ili govorom o tome „kako velike cure-dečki“ ne plaču, djeci šaljemo vrlo jasnu, nedvosmislenu, poruku kako suze nisu ok, kako je tuga nešto što mora progutati ili presjeći.
Sljedeći put kada vaše dijete uđe u tugu, ostanite s njim. Ne pokušavajte ga uveseliti, oraspoložiti, zainteresirati za nešto drugo, na brzinu utješiti. Samo budite uz njega. Ako vas nisam uspjela uvjeriti, uvjerite se sami. Zamislite neki trenutak u kojem ste se osjećali preplavljeni, slomljeni, jako tužni. Pokušajte prizvati te osjećaje. Što vam je u tom trenutku trebalo? Vjerojatno vam nije trebao netko tko će se pred vama glupirati i nasmijavati vas; netko tko će vam preusmjeriti pažnju ili reći da će sve biti u redu i na brzinu vas „pokrpati“.
Trebao vam je netko to će biti uz vas i tko će vas razumjeti - bez puno riječi, ali s puno empatije; upravo to trebaju i naša djeca.
Kako biste saznali još više o procesu separacije, te kako biste na vlastitoj koži osjetili emocije koje nosi ova razvojna faza, pridružite nam se ove subote, 2. rujna, u Zagrebu i Rijeci, na predavanju-radionici "Polazak u vrtić". Nakon interaktivnog predavanja Tomislava Kuljiša, uslijedit će iskustvena radionica pod stručnim vodstvom. Ukoliko niste u mogućnosti fizički prisustvovati događaju, predavanje je moguće pratiti preko live-streama. Sve informacije pronađite na web stranici Centra za prirodno roditeljstvo, a vaše prijave šaljite na e-mail info@prirodnoroditeljstvo.com
