Kad dijete nešto pogriješi i nekom nanese nepravdu ili bol, svaki će roditelj instinktivno reći „Ispričaj se!“ – i tako svaki put. S vremenom ta fraza i ta riječ „oprosti“ nekako ima sve manje vrijednosti i težine. Ima li boljeg rješenja?
Sigurno se sjećaš barem neke prilike u kojoj je bila očita krivnja s tvoje strane – neki udarac upućen kolegi u igri, neka ružna riječ nekom – i dok u tebi kipi bijes, roditelj ili neka druga odrasla osoba u blizini natjera te da – kažeš „oprosti“. Osim činjenice da bismo u tom trenutku rekli ama baš bilo što drugo radije nego oprosti, ta riječ nekako u tom trenutku gubi na važnosti i vrijednosti.
Jer, ako ti netko kroz zube stisnute od bijesa govori „oprosti“, odmah znaš da to nije iskreno niti od srca, zar ne? Sjeti se samo onih prilika kad ti tvoje vlastito dijete kaže onako usputno i potpuno besmisleno „oprosti“, onim lažnim glasićem.
Pa sigurno postoje i druga rješenja za takve situacije! Ova stručnjakinja za roditeljstvo ima jedan prijedlog koji bi mogao biti baš dobra verzija za trenutke kad treba ispuniti prazninu koja nastane zbog neizgovaranja riječi „oprosti“, kad već nije od srca. Stručnjakinja za roditeljstvo dr. Chelsey Hauge-Zavaleta kaže da ne "tjera" djecu da kažu da im je žao.
"Umjesto toga, kažem im da nešto naprave", objašnjava ona u svom videu koji je postao viralan. „Idi po led za hladni oblog, idi po čašu vode, donesi flaster – bilo što što misliš da bi pomoglo? Pomažem im da shvate radnju koja je reparativna. Ono što ne želim je da dijete kaže, 'Oprostiiii' tim usiljenim glasićem. Ne dobivaju ništa od toga. Djetetu koje je povrijeđeno to se ne čini iskrenim. A dijete koje je to učinilo ništa ne nauči.”
Dijete koje je povrijedilo mora se odmoriti od situacije - otići po neki korisni predmet. U međuvremenu, roditelji ili odrasla osoba u blizini ima nekoliko minuta da utješi povrijeđeno dijete, a to je ono na što često zaboravljamo u ovakvim i sličnim situacijama. Uvijek se najprije usredotočimo na dijete koje je povrijedilo.
"Stalo mi je do stvarnog popravljanja situacije", nastavlja Hauge-Zavaleta. "Stalo mi je da dijete koje je nešto učinilo, bez obzira na namjeru, može nešto učiniti da popravi to. Osim tog, ja možda ne znam drugu stranu priče, a možda je trebam znati. To je razlog zašto nikad ne tjeram dijete da odmah kaže 'oprosti'."
@drchelsey_parenting Stop making kids say sorry #drchelsey #positiveparenthood #positiveparenting #guidingcooperation #conscious parenting #gentleparenting #attunement #neurodiverse child #coregulation #parentingtips #parentcoach #moms #momsupport #family #consequences #adhdparenting jokes a#regulationtok #coregulationtok #adhdparenting #siblings ♬ original sound - Dr. Chelsey Hauge-Zavaleta
Dok dijete koje je „napalo“ odlazi po led, flaster, vodu ili bilo što što bi moglo popraviti nastalu štetu, možda će promisliti malo o onom što se dogodilo. Hodat će kratko, možda i njega rashladi led, možda kad uzme flaster u ruke shvati što je napravilo, možda se jednostavno ispuše putem, pa kad dođe do djeteta koje je ozlijedilo, možda i samo kaže „oprosti“. Možda te iznenadi, a ti ćeš za to vrijeme tješiti dijete koje je ozlijeđeno, napadnuto, povrijeđeno.
Iz ovakve situacije možeš izvući još pouka koje će se kasnije isplatiti. Možeš djetetu reći nešto poput: "Bilo je tako lijepo što si donio led za svog prijatelja" ili "Ponekad se ljudi povrijede dok se igramo, ali tako je cool da uvijek prepoznaš kad nekome treba pomoć.”
Dobra taktika, zar ne? Definitivno bolja od onog iritantnog, glumljenog „Oprooooostiiiii“ uz okretanje očima!
