Roditelji Tatina zona 2486 prikaza 03. ožujka 2016.

'Mislio sam da ću postati udovac i samohrani otac tek rođene bebe'

Vedrana Jukić Predrag
Foto: Privatni album

Tata Predrag Jukić podijelio je priču s teškog poroda svoje žene Vedrane nakon kojeg je otkriveno da je imala rupturu vagine 3. stupnja i višemjesečni težak oporavak tijekom kojeg je on brinuo o njoj i njihovom sinu Luki

Nakon što je Vedrana Jukić iz Zagreba na Klokanici podijelila svoje iskustvo s poroda i poslije njega, kad je otkriveno da je popucala te imala rupturu vagine 3. stupnja, sada vam donosimo priču njezinog supruga Predraga. 

Mlada mama 19-mjesečnog Luke, imala je težak višemjesečni oporavak, tijekom kojeg je neko vrijeme bila prikovana uz krevet, išla na operacije i svakodnevne kontrole, a cijelo to vrijeme Predrag joj je pripremao hranu, vodio je u bolnicu i brinuo o novorođenčetu.

Ovo je priča iz njegovog kuta:

Najsretniji i najstrašniji dan života

19 mjeseci nakon najsretnijeg i najstrašnijeg dana mog života, dana kad mi se život neopisivo promijenio, čitam tekst svoje supruge o tom danu. Vrlo staložen i odmjeren tekst o danu kada sam ja pomislio da ću postati udovac i samohrani otac djeteta starog jedan dan...

 

Vedrana Jukić | Author: Privatni album Foto: Privatni album

 

Nedjelja navečer pred televizorom, ljeto, godišnji, supruga u 30-i-kojem tjednu trudnoće, pesek debela biglica se stišće uz nas... Uživancija! Prošla ponoć, supruga izlazi iz wc-a i obavještava me kako joj je vjerojatno pukao vodenjak, ali da jako malo curi pa nije sigurna. Pa kako već!? Rekli su doktori da bi trebala roditi tek za tri tjedna!? Ajde nećemo odmah dizati uzbunu, idemo u krevet pa ćemo paziti. Supruga stavila ručnik ispod sebe, ja zaspao... Ubrzo nakon, supruga (od sada pa nadalje „S“) me probudila da sad ozbiljnije curi iz nje. Dizanje, oblačenje i odlazak u bolnicu koja nam je na svu sreću svega minutu od kuće.

U rađaoni se čini da sve ide presporo

Polagano, smireno se dogegamo u bolnicu pred rodilište tamo gdje su nas učili na tečaju da moramo doći. Pozvonimo, kažemo zašto smo došli i oni uvedu moju S na pregled. Nedugo nakon toga me S došla izvijestiti da ide u predrađaonicu i da odem doma pričekati daljnje upute. Pusa, sretno, piši i ajd bok!  

Dođem doma, vratim se pred televizor. Ništa od spavanja ovu noć, srce lupa kao ludo. Dopisujem se sa S, opisuje mi što se zbiva, kako napreduje i čekamo da vrijeme prođe i da krene prava akcija. Ide vrijeme, sati prolaze, ali pomaka nikakvog. Izveo psa van, složio si ručak kojeg nisam ni taknuo i čekam...

 

Vedrana Jukić Predrag | Author: Privatni album Foto: Privatni album

 

Oko tri popodne stiže obavijest da akcija kreće! S dobila drip i epiduralnu i ja trkom u bolnicu i evo nas u rađaoni! Obukao zelenu bolničku halju i brzinski se pomolio da ne padnem u nesvijest u kritičnom trenutku. I krećemo! Ali ništa... Prošao jedan sat, pa drugi... Ništa... Gledamo u aparaturu na koju je S spojena, pokušavamo dokučiti što znači koja crta na njima. Pričamo, šalimo se, pjevamo, glumimo doktore, vrijeme ide... Netko je provirio u rađaonu i pita kako smo, mi kažemo ok i ono ode... Ajde ipak nisu zaboravili na nas. Ali nekako mi se ipak čini da ovo sve ide presporo i kako bi nas možda trebao netko provjeravati malo češće? Ide vrijeme dalje, epiduralna popušta, bol jača. Brzo po doktora! Ali nigdje nikoga?!? Lutam po hodnicima, zavirujem po sobama, provirim nekom paru koji također čeka i pitam ih kako su, oni kažu ok pa ja krenem dalje. Nekako poznata situacija... I evo napokon sestre pa anesteziologa (vrlo simpatičnog) i da on mojoj S još epiduralne. Malo pogledaju S i odu. Pitamo koliko još otprilike? Kažu da budemo strpljivi da ovo da ono, sve nešto što ne razumijem. Hajde dobro, čekamo dalje... 

 

Doktori se nisu slagali

I ide vrijeme i dalje. Sati prolaze, tvrdoglava beba se ne spušta. Trebao je momak proviriti još oko 5 popodne, a sad je već 8 navečer. Kažu da bude oko 9. 

Evo bliži se 10. Bili nas pogledati neki doktor i doktorica. Ne znam kako se zovu. Samo znam da se nisu slagali oko toga kako dalje. Stiskati, ne stiskati, čekati, rezati, ne dirati??? Svašta se spominjalo. S već satima otvorena do kraja. 21 sat od pucanja vodenjaka. S izmučena, ali ne da se. Vesela i puna optimizma. Ja lud, uplašen. Više nije šala, treba nešto poduzeti. 

Odlučno upadaju plava doktorica i dvije babice. Sad će one to riješiti. Napokon! Stiže moj mali glavonja! "Stišći! Stišći!", naređuju babice. Sa S se lije znoj, promijenila boju, trbuh mijenja oblik kako stišće, ja ne znam jel sam još tu ili sanjam. "Stišći!", nastavlja se dalje. Junior ne želi van. S se trudi, viće, stenje. Ja je grlim, ljubim, ne znam što bih. 

Laktovima je stišću, a beba izleti kao iz puške!

Navalile se babe laktovima na moju izmučenu S. Stišću ju, samo što ne skaču po njoj. Ja ne vjerujem svojim očima! Valjda to tako treba biti, oni su profesionalci, ne ja. Stišći! Stišći! I kad odjednom kao iz puške izleti moj mali sin! Skoro preleti ruke babici koja ga jedva ulovila da ne odleti na pod! Najljepše stvorenje na svijetu! Sivkast, blago rozo-ljubičast, sluzav i prekrasan! Pupkovina oko glave brzo odmotana. Jel dobro? Jel sve kako treba??? Mjere ga i čiste. Ja se suzdržavam da se ne rasplačem. Mali zaplače, ja najsretniji. Predaju ga S u naručje i kažu da je sve s njim super. Naš osmjeh od uha do uha. Moj komentar: "Ima kosu!"

 

Vedrana Jukić | Author: Privatni album Foto: Privatni album

 

Tek trenutak poslije, nakon što sam se pribrao i krenuo nanovo disati, primijetim čudno ozračje u rađaoni. Babice i doktorica blijedi poput moje S, izbezumljenih izraza lica, pogledavaju se, hodaju po toj maloj rađaoni kao muhe bez glave. Doktorica nervozno razgovara na telefon. Odjednom totalni metež u rađaoni, uletavaju drugi neki doktori, gledaju, nešto sebi u bradu komentiraju. Tek tada primijetim veliku količinu krvi po podu. Uletava čistačica koja istog trena složi izraz lica čuđenja i nevjerice i zatim zakoluta očima i krene čistiti. Pa što se ona čudi?!? Sigurno je vidjela već stotine rađaona!?! Što je toliko tu čudno??? Što to oni vide? Bojim se pogledati. Tad je mene uhvatila panika i izbezumljenost.

Izbacili me u čekaonicu

Izbacili me van u čekaonu. Odveli negdje moju S i moga tek-par-minuta-starog sina. Ne znam niti gdje niti zašto. I šta sad??? Čekam... Hodam čekaonicom gore dole. Ludim. Želim iz kože iskočiti i urlikati. Prisluškujem na vratima rodilišta. Kucam po vratima. Verem se po cijevima. Čitam silna imena djece napisana po zidu čekaone i uspoređujem visine i težine. Želim provaliti u rađaonu i spasiti svoje najmilije... 

 

Vedrana Jukić | Author: Privatni album Foto: Privatni album

 

Ne znam koliko je prošlo, prolazi neka sestra s malim umotanim djetetom. Pratim ju kao luđak i škiljim joj preko ramena da vidim dijete, ali vidim samo umotanu buhtlu. Vratim se natrag i čekam, kad ubrzo čujem svoje prezime. Uletavam u prostoriju gdje je na krevetu ležala S iscrpljena, ali nasmiješena. Nisam znao gdje da počnem s pitanjima. S me umirila da je sve dobro, da je operirana jer se sve raspuklo dolje za vrijeme poroda i da je to spasio neki kirurg koji je sasvim slučajno tada bitno u blizini (ne želim niti pomišljati što bi bilo da nije bilo nikakvog kirurga...). Kaže da nam je sin odveden tamo gdje ga već nose nakon poroda i da je sve u redu s njim. Kakav mi je kamen pao sa srca... Stijena! Brdo!

Veselilo me da i ja doprinosim kućanstvu

Izljubi S i otišao doma. Daleko je iza ponoći. I jadan pesek sam doma se isto sigurno napatio. Veselo me dočekao, izveo sam ga van, vrati se, izvalio u krevet i zurio u strop. Jedva čekam da vidim S i sina...

Neću sada ulaziti u dojmove i oduševljenje prvog susreta sa sinom (iako sam ga već neznajući sreo kada je sestra protrčala sa umotanom buhtlom kraj mene u čekaoni) jer to nije tema ovog teksta. Nego ću se osvrnuti najprije na to da mi dan danas nije jasno zašto je moja S ležerno puštena doma tri dana nakon onakvog poroda poput svake druge rodilje, bez ikakvog pregleda doktora i uz jedinu napomenu – jedite kašasto i nemojte sjediti. Kontrola pp. 

 

Vedrana Jukić | Author: Privatni album Foto: Privatni album

 

Odgegali smo polaganim koracima do doma. Sva sreća da živimo u blizini. S i mali u krevet, a ja na posao. Trči vamo, trči onamo. Donesi ovo, odnesi ono. Skuhaj, operi, obriši, natoči, pobriši, izvedi psa, odi kupi svašta. Niti nešto posebno, niti nešto teško. Veselilo me da i ja doprinosim kućanstvu u ovakvoj velikoj promjeni iako je moja uloga ništavna kraj majke koja je djetetu sve na svijetu.

Mama prikovana za krevet

I ide sve nekako kako treba. S prikovana za krevet, mali prištekan na cicu, tata u akciji 100 na sat. Kad ono tjedan dana nakon izlaska iz bolnice S 'zakuri' temperaturu! Nema druge, idemo na hitni ginekološki! Polagano geganje do bolnice, u lijepim novim kolicima guramo sina. Naš prvi obiteljski izlazak... Na hitnoj nam kažu sjednite i pričekajte. Ali S ne može sjediti, zelena je u licu i lagano drhti. Ne možemo niti čekati. Hitno! 

Popucali šavovi (bilo ih je preko 100). Tada prvi put čujem termin „ruptura trećeg stupnja“. Što je to? Popucala do crijeva!? Ma daj!!! To je fizički nemoguće! Sigurno sam krivo čuo. 

 

Vedrana Jukić | Author: Privatni album Foto: Privatni album

 

Izvršena toaleta, S poslana doma uz poznate nam upute – ne sjediti i jesti kašasto. Naredba da svaki dan nadalje dolazimo prijepodne na toalete. Ok dolazimo.  Tjedan dana se gegamo do bolnice i natrag, idemo na toalete pa „sjednite i pričekajte“, svaki put drugi doktor s novim čuđenjem u to što vide dolje. Svi kažu da ne bi to dirali, samo nek se držimo toaleta. A dolje je jedna ogromna rupa zamijenila sve one rupe koje su trebale biti zasebno. I onda još k tome jedna doktorica oduševljena kaže kako joj obje šake stanu unutra!?

 

Mi isfrustrirani, izgubljeni i jadni ne znamo što dalje. Tražiti pomoć negdje drugdje? Spas van Hrvatske? Tamo nas možda neće u čudu gledati.

I tada se tjedan dana u toaletama pojave dva hrabra, vješta doktora koja se slože da se ovo ne može nastaviti tako dalje. To treba operirati. Sljedeći dan je moja jadna S opet bila na operacionom stolu... Bila je to operacija u općoj anesteziji. Dosta dugo je trajala. 10 dana je S ostala u bolnici s kojekakvim iglama popikanim u žilama. Infuzija, morfij, antibiotici, koješta... 

Tata sam s bebom

Ostao sam doma sam s djetetom od dva tjedna, bez cice, bez znanja, tužan i zabrinut... Vodio sam ga svaki dan više puta do bolnice do mame na dojenje. Sva sreća bolnica blizu. Svi susjedi mahali. Ali bilo je to neopisivih, nevjerojatnih 10 dana. Svo to presvlačenje, prematanje, formule, dojenje bočicom, podrigivanje, otpadanje pupka, prvo kupanje i svašta nešto. Bilo je prekrasno. Ipak mogu biti pravi tata. I baka-punica je uletjela Bog je blagoslovio...

 

Vedrana Jukić Predrag | Author: Privatni album Foto: Privatni album

I vratila se mama! Koja sreća! Kažu zadovoljni operacijom. Jesti kašasto i ne sjediti. Dolaziti na toalete svaki dan. Eh... Nisam ni znao da najstresniji dio tek dolazi. 

 

S je bila skoro skroz nepomična. Em je boljelo i zatezalo, em nismo smjeli dopustiti da se šavovi napinju i ne daj bože popucaju jer je onda to to – nema pomoći. Nije se niti mogla sam pokriti plahtom, a kamoli sama otići do zahoda. Jela je kašasto. Ne samo čokolino i juhe, nego bolonjez zmiksan u mikseru i slično. Bljak! Nešto tvrdo poput banane bi bilo kobno. To je trajalo još mjesecima...

Odlasci na wc i na toalete je bilo najbliže što si možemo zamisliti ruskom ruletu. Svakodnevno strepiti ispred vrata zahoda hoće li sve doslovno glatko izaći ili će se raspuknuti. Nikad ne bih rekao da ću se toliko preznojavati gledajuću vrata zahoda, ali s one vanjske strane... 

U bolnici je prozvali 'Gđa. Međica'

A svakodnevni odlasci do bolnice... Inače šetnja od dvije minute se protegla na 20-30 minuta. Svaki korak je potencijalna opasnost, svaka stepenica, svaka sekunda van kreveta. Jednom rukom guram kolica, drugom pridržavam S koja se bori s boli i nesvjesticom. Punica je iskoristila godišnji i spasila nas čuvajući malog kod kuće za vrijeme pregleda. Probali smo i autom proći tih stotinjak metara, ali nje išlo jer S nije smjela niti mogla sjesti ili sklupčati se u autu.

 

Vedrana Jukić Predrag | Author: Privatni album Foto: Privatni album

Jednom bi uspjeli doći tamo i natrag, drugi put ne. S bi se srušila u mom naručju i visjela na meni. Susjedi bi iskakali iz lokalnog kafića-pizzerije, taksisti sa stajališta bi doletavali u pomoć sa stolicama. Već su bili u stanju pripravnosti kada bi nas vidjeli u daljini. U bolnici bi nam se vrata već sama otvarala. Postali smo svojevrsni celebrity. Na toaletama bi dolazile grupe doktora, stažista i specijalizanata vidjeti „Gđu. Međicu“ kako su ju nazvali. Veselo... Ostario sam za 100 godina tih dana. Sva sreća bolnica blizu...

 

Kako je vrijeme prolazilo, stvari su lagano dolazile na svoje. Morala je S otići još jednom na jednu manju operaciju u lokalnoj anesteziji jer je ipak nekoliko vanjskih šavova popustilo, ali sve u svemu je bila ok. Pomalo je i lakše hodala i išla na wc, sve rijeđe smo morali ići do bolnice dok na koncu nakon skoro pola godine više nije trebala ići niti na kontrole. Nekih tri mjeseca nakon prve operacije je prvi put mogla „sjesti“. Pišem pod navodnicima jer je to bilo nekako postrance bez velikog pritiska na srednji dio stražnjice. 

Danas trči, skače, nosi malog juniora od 13 i pol kila, lagano vrši nuždu i jede što god želi. Malo joj je još to neugodno dolje i ponekad zaboli, ali vjerujem da ju sve prođe kad vidi kakvo veselje je onog dana došlo na ovaj svijet. Jedva čekamo bar još jedno! 

P.J. – ponosni tata i sretni muž

  • laka

    Hello, my name is Derek Lyne, from the new jersey, USA. I was stocking in my love life and marriage for many years until I met a friend who told me about the black magic temple, they provide a solution for all astrological problems through my black magic spells   BLACK MAGIC SPELLS Solving problems without kids Cancer Treatment extension of the male penis Return your partner back with 100% love a solution for incurable diseases Solve a financial problem marriage divorce All sorts of astrology problem solving Control your lover in your hands Solving the problem of married life Black magic spells Contact me at my email: dr.nosakhare@gmail.com you can also add it to Whats-app: +2349083639501

  • Avatar Oliva4
    Oliva4

    Svaka čast... Drago mi je da je sada napokon sve ok :) Ja sam imala rupturu trećeg stupnja uz drugi stupanj epiziotomije..nisam imala ovako težak porod, rodila sam za 4 sata, ali jako veliku bebu pa od tu i tolika ozljeda.. Iskreno, tek sad kada sam vidjela ovaj članak sam shvatila koliko sam imala sreće što me je zašio stvarno dobar doktor i što su mi odmah poslije poroda intravenozno davali antibiotike preko 2 sata, a nastavila sam ih piti još par tjedana.. Mislim da je sve to rezultiralo relativno brzim oporavkom, mjesec dana sam trebala jest kašasto i isto toliko nisam ni pomišljala na sjedenje.. Sad mi je tek jasno zašto su samo mene svi zabrinuto gledali na viziti i stalno pitali jesam li išla na wc i kako sam 😄 osjećala sam se užasno poslije poroda i nije mi bilo jasno kako su cimerice u sobi bile super drugi dan, a ja jedva ustajala iz kreveta..😝 I vidim da je cura imala 100 šavova..ja u svoj toj strci nikad nisam ni pitala koliko imam šavova, znam samo da me doktor šivao oko sat vremena pod lokalnom anestezijom i muž veli da je bilo puuuuno krvi 😝 Baš me malo stresla priča jer sam mogla biti u istoj situaciji, ali sam očito imala sreću da su mi se neke zvijezdice taj dan dobro posložile..

  • TONKAAS

    ... ...svaka čast Ja sam imala recimo savršen porod jer sam došla otvorena 9cm- direkt rađaona- dva sata na svojim trudovima koji nisu bili nešto previše jaki-pa još 4 sata na dripu bez epiduralne i evo bebice...i onda isto šok...nervoza oko šivanja jer se gubilo previše krvi...dolazi anesteziologinja i eto 46 šavova i punih mj dana ni pomisliti za sjesti... Sestre u bolnici se kasnije čudile br. šavova jer je neka normala (6-12), ali ono što me je najviše ljutilo je to što se takve stvari nigdje ne upisuju u karton pa onda sestre kasnije na oporavku nakon poroda ni ne znaju što su vam radili, pa vam grintaju ako ne možete do toaleta ili ako se ne možete ustati do stola da nešto pojedete...meni su srećom sve sestre bile odlične (osim dvije-ali eto tu sam smjenu samo jednom potrefila)...inače sve pohvale, posebice jednoj koja je imala jako puno strpljenja samnom s obzirom da sam prvu noć dva puta pokušala otići do toaleta ioba puta sam joj završila u polunesvjeti na rukama, a i cura koja je bila samnom u sobi mi je jako puno pomogla jer mi je donosila i dodavala u krevet cijelo vrijeme dok drugi dan nisam dobila 2L transfuzije...i to nakon što sam SAMA rekla viziti da sam se dva puta rušila jer sam izgubila puno krvi na porodu i da sam puno šivana... I sada nakon 16mj nakon poroda, odem na redoviti  gin pregled i primjetim čuđenje  na gin licu i nakon što sam ju pitala dali je sve ok...lijepo dobijem odgovor...što se tiče pregleda sve je u redu,osim što su vas na porodu malo previše zašili i napravili debeli završetak šava i ako se to s vremenom ne omekša potrebna je operacija...Žena je bila jako ljta i rekla je da ih treba upozoriti na te stvari, jer im je to izgleda prešlou naviku , s obzirom da svakodnevno ima barem po jednu curu s takvom situacijom...a sve to ostavlja posljedicu i na privatan život jer prvih barem 6mj odnosi nisu mogući, a ni nakon toliko vremena (16mj) odnos još uvijek ne prolazi bez konstantne prisutnosti male neugodne boli...

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.