Mama 19-mjesečnog Luke, Vedrana Jukić, podijelila je svoje iskustvo s teškog poroda na kojem su joj napravili epiziotomiju, a tek nakon sedam dana nepomičnog ležanja, otkriveno je da ima rupturu vagine 3. stupnja zbog koje je u idućih nekoliko mjeseci išla na operacije i imala težak oporavak
Vedrana Jukić, odgajateljica ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja iz Zagreba, podijelila je svoje iskustvo s poroda na kojem je imala epiziotomiju te rupturu vagine 3. stupnja. 25-godišnja mama 19-mjesečnog Luke ispričala je kako je izgledao njezin porođaj te višemjesečni oporavak tijekom kojeg je išla na operacije i svakodnevne kontrole, a nije mogla normalno hodati, sjediti ni jesti.
Ovo je njezina priča:
Neću pisati puno detalja, već samo ušturo vlastito iskustvo s poroda. Trudit ću se minimalno pisati o subjektivnom viđenju stvari i pisati objektivne činjenice i tijek događaja. Vjerojatno ću dobar dio i izostaviti jer mi je još puno toga u magli. Zmazane plahte i wc-e nisam ni primijetila, bila bih sretna da je to jedino negativno što sam doživjela.
Često sam razmišljala o porodu, zamišljala njegov tijek, čitala knjige i portale o pravima trudnica, epiziotomiji, epiduralnoj anesteziji, dripu, bušenju vodenjaka, dojenju, trudovima pravilnim i lažnim, carskom rezu, pohađali smo tečaj... Bila sam spremna, straha nije bilo, osim neizvjesnosti kada ćemo ugledati našeg princa te kako ću prepoznati trenutak. Svi su govorili ''Znat' ćeš'' i znala sam.
Beba se nije spuštala
U ponedjeljak oko 1 poslije ponoći (37+1tt) probudilo me puknuće vodenjaka i plodna voda je lagano curila. Bez panike sam probudila muža, spremila se i oko 4 krenula u bolnicu s laganim trudovima na 10 minuta. CTG u bolnici nije očitavao trudove, a otvorena sam bila dva prsta te me doktorica pitala: ''Jeste li sigurni da vam je puk'o vodenjak i da vam curi plodna voda?'' Odgovorila sam: ''Ako vi doktorice ne znate, ne znam tko zna'.' Ostavili su me u predrađaoni i čekali trudove.
Hodala sam i koncentrirala se na svoje tijelo, razgovarala s bebicom koju ću uskoro držati u rukama. 9 sati laganih trudova je prošlo, oko 10 sati prijepodne počeli su jaki trudovi s razmacima od 2-3 minute. Tražila sam pilates loptu tri puta (čitala sam da je dobra za brže spuštanje bebice u porođajni kanal i smanjuje bol)– nisu mi ju dali. Oko 12 sam bila otvorena 5 prstiju. Sve je išlo svojim tokom, no oko 15 sati (14 sati nakon puknuća vodenjaka) sam tražila epiduralnu iako sam ju na početku odlučno odbila.
Došao je muž, a ja sam se uz drip vrlo brzo potpuno otvorila te je prognozirano da bi do 17 sati trebala roditi. Bližilo se 17 sati, a mene nitko nije doživljavao već su samo na moj poziv zvale anesteziologa koji je svaki puta davao novu dozu epiduralne. Donijeli su mi toplomjer i otišli, razgovarala sam s mužem, slikali smo se, čitali članke po Facebooku, zaspala sam, izgubila toplomjer (nitko nije došao po njega više od sat vremena).
Beba se nije spuštala u porođajni kanal. Navečer oko 22 sata (21 sat nakon pucanja vodenjaka i 7 sati nakon dripa) došle su doktorica i babica koje se nisu ni predstavile te odlučile da će započeti porod. Mislim si: ''Hvala Bogu''. U to nailazi, nikad prije viđeni, doktor i obavlja pregled te zaključuje da to još nije za porod. Jedan doktor kaže da nije, drugi kaže da je, ja plačem, treća doktorica odlučuje da počinjemo tiskati. Pogledavaju se, nemaju pojma šta će, a opušteni su kao da su pili kavu satima prije.
Rekla sam da ne želim epiziotomiju
Ne moram napomenuti da sam od dolaska u bolnicu vikala da ne želim epiziotomiju, babici sam 30 puta naglasila (mozda ne baš ovoj s poroda, budući da se izmijenila 3. smjena doktora, a ja sam jos bila tamo). Međicu mi nitko nije masirao. Započeo je porod, a babica je rekla: ''Morala sam vas zarezati.'' Mislim si: ''Ok, samo da završi''. CTG je pokazivao trud. Nisam ništa osjećala.
Ja tiskam, očito krivo, sva krv mi je otišla u glavu (kažu one). Objašnjavaju kako moram tiskati i težiti ka tome kao da ću pupkom dotaknuti strop. U potpuno ležećem položaju privlačim noge k sebi, dižem lopatice od kreveta kao da radim trbušnjak, stavljam bradu na prsa (sve po uputama), pokušavam pupkom dotaknuti strop. Trud je prošao, babica viče: ''Ajmo mimo truda još jednom''.
Dvije doktorice svojim mršavim špičastim laktovima nasjedaju mi između rebara i istiskuju plod. Luka je doslovno katapultiran u 22:19 (lovili su ga). Zaplakao je, dobila sam ga na prsa i sreći nije bilo kraja. Bar se tako činilo. Dvije minute je trajala 'sreća' nakon čega su muža hitno poslali van, uzeli mi dijete i tada počinje moje , još gore, iskustvo nakon poroda.
Babica je plakala i molila da joj oprostim
Šivali su tkivo, pucalo je, konac nije držao. Doktori, sestre, babice, čistačice samo su se okupljali i gledali te me prebacili u drugi boks gdje je bilo više instrumenata. 'Operacija' je počela i trajala. Kažu da su nakon 100 šavova prestali brojati. Doktor je rekao da zahvalim Bogu što je slučajno naišao. Babica je plakala i molila me da joj oprostim, a doktoricu više nikada nisam vidjela. Kad je epiduralna prestala djelovati, boljelo je – ali to je valjda normalno.
Bila sam na strogo kašastoj prehrani, na vizitama me nitko nije pogledao, a nakon tri dana puštena sam kući kao i rodilje čiji je porod tekao bez ikakvih komplikacija. Nisam mogla hodati, padala sam u nesvijest. Valjda je to normalno... (o sinu ne pišem puno jer je bio savršen...apgar 10/10, super kilaža i težina iako je rođen tri tjedna prerano). Tu su još bili problemi s uvučenim bradavicama, pa dojenje sa šeširićima pa bla bla ... skrenula sam s teme.
Nakon 7 dana nepomičnog ležanja popucali šavovi
Nakon sedam dana nepomičnog ležanja kod kuće dobila sam temperaturu. Završila na hitnoj – popucali su šavovi. Hvala Bogu na onom doktoru koji je slučajno bio u prolazu (ironije li).Tada su se kockice počele slagati. Imala sam epiziotomiju i rupturu 3. stupnja (popucalo sve do crijeva). Svaki dan sam morala ići na toaletu rane koju je svaki dan radio drugi doktor.
Svaki se prvo zgražao, pa pitao tko je šivao, pa gledao i tek onda očistio ranu (svatko s nečim drugim). Pojma nisu imali. Nema smisla pisati kako sam svaki dan čekala u čekaoni dosta vremena da me prime s uputom: 'Sjednite se', ali to se nekako može i očekivati u našim bolnicama. Svaki dan je drugi doktor doveo još nekoliko doktora i tko zna koga samo da 'baci oko'. I tako je to trajalo danima, rana je pucala i bila sve veća i veća. Sto su dani išli dalje ja sam postajala sve veća atrakcija, prepoznavali su me na hodnicima, ulazila sam preko reda u ambulantu, mahali mi preko ceste itd.
Hitna operacija i svakodnevne kontrole
Jedan dan na toaletu je došao dr. Prka (jedan od onih koji samo 'bacaju oko') i rekao da hitno moram na operaciju. Drugi dan u 9 sati već sam bila na operacijskom stolu – opet. Operaciju je radio dr. Habek i hvala mu do neba jer je uz dr. Prku i Marton bio jedini čovjek te imao hrabrosti i znanja da me 'sastavi'. Rađena su 4 zahvata u sklopu jedne operacije u općoj anesteziji. Slijedi 10 dana ležanja u bolnici uz infuzije, morfije, 3 ture antibiotika, 2 kutije voltarena i ketonala, te razne droge čije nazive nikad nisam čula.
Bez obzira na otpust, moji svakodnevni odlasci na kontrole su se nastavili. Stavljala sam u sebe svakakve nekakve vaginalete, mazala se sa peruvijanom i 1001 kremicom nebi li tkivo brže granuliralo, a naposljetku sam dva tjedna odlazila na lasersko zacjeljivanje rane (sve po uputama doktora, ništa na svoju ruku). Nemam dojam da je išta posebno pomoglo. Svaki moj dolazak je dokumentiran na način da sam ispunjavala upitnik o razini boli, količini popijenih tableta, vlastitom osjećaju, te sam rangirala bol prilikom sjedenja, vršenja nužde i ležanja. Fotografirali su mi međunožje svaki put, uz moj pristanak, i dovodili razne studente da gledaju isto.
Nakon 3 mjeseca pokušala sam sjesti
Išla sam i po drugo mišljenje u jednu privatnu polikliniku, no još su me više zbunili. Rečeno je da imam hematom, da se vidi gnoj i ogromna rupa. Dok su u bolnici rekli da nema hematoma nego tkivo granulira, nema gnoja već se naziru šavovi, nema ni velike rupe (dobro je s obzirom na to kako je bilo). Kome sad vjerovati?
Nakon cca mjesec dana opet su neki šavovi popucali, neki su loše zarasli te je slijedila još jedna operacija rezanja viška tkiva u lokalnoj anesteziji. Kontrole su bile sve rjeđe i 3 i pol mjeseca kasnije napokon sam se usudila pokušati sjesti nekako čudno - na bok. Nisam razmišljala o tužbama već sam maksimalno uživala u sinu koji mi je davao snage za dalje. Na kraju svega, uvijek se sve svede na to da je najvažnije da je dijete zdravo.
Neprocjenjiva pomoć muža
Uz sve ovo sam sretna što imam muža koji je mjesecima kuhao, miksao mi hranu, spremao, čistio, išao u dućan, preuzeo na sebe svu brigu oko djeteta, našao pedijatra i obavio prvi sistematski pregled, dočekivao patronažnu sestru, vodio me u bolnicu svaki dan, nosio mi sina na dojenje nekoliko puta dnevno...
'Mislio sam da ću postati udovac i samohrani otac tek rođene bebe'
Bilo je govora o još nekakvim estetskim operacijama, transplantaciji kože, bla bla bla... nije mi bila važna estetika nego da završi što prije i da služi svrsi. Danas sam ok, Luka ima 19 mjeseci, presladak je, nasmijan, pametan (ne zato što je moj hahaha) i još uvijek dojim. Pitanja je sto. Zašto su izbjegavali carski? Zašto porod na silu? Zašto laktarenje na trbuh? I mnoga druga…
Vjerujem da svaka situacija u životu ima svoj razlog. Bila sam na krivom mjestu u krivo vrijeme sa krivim ljudima. Imat ću još djece i nije me strah, ali ću se tada potruditi da ništa ne prepuštam slučajnosti već da uz sebe imam tim stručnjaka kojima ću maksimalno vjerovati.
Uključite se na forum i podijelite svoje iskustvo s poroda ili iskustvo s rodilištima i njihovim osobljem.
