'Gospodine, vratite se u boks!'

"Gospodine, molim vas vratite se u boks!"

"Ali moja žena...."

"Gospodine, vratite se u boks. Ne možete izlaziti iz boksa!"

"Ali..."

"Ništa ali... Ako nešto budete trebali, zovite nas iz boksa."

U redu, mislim si ja, dok je moja žena u trudovima, dakle bolovima. Nije lako gledati voljenu osobu u bolovima, ali kada znaš da će za koji sat vas dvoje postati troje, nekako se usredotočiš na to i daješ joj maksimalnu podršku. No, eto mene opet...

"Gospodine vratite se u boks. Jeste li završili tečaj?"

"Jesam, sestro, u Domu zdravlja Pešćenica."

"Da ste završili naš tečaj, znali biste da ne smijete izlaziti iz boksa!", već pomalo ljutito mi govori babica u bolnici dok se bližila ponoć. 

"U redu", kažem ja po peti puta. Mislim da je u tom nekom trenutku došla epiduralna, zbog koje sam morao izaći van i koja je držala ravno tri truda. 

Bolovi su opet počeli i ja, naravno, opet radim kazneno djelo dostojno električne stolice (ako se pita sestre i babice u bolnici). 

"Gledajte gospodine, epiduralna različito djeluje. Nekim ženama djeluje na pola tijela, nekima u potpunosti, a nekim ženama ne. Kako potrefite", kaže meni sestra. 

"Fantastično", mislim si ja. Al' ok, valjda će to brzo. Naravno da su uz epiduralnu dali, kako je sestra rekla, "dripeka". Eto da brže ide. To što smo u bolnicu došli u 22 sata, u 23 bili u boksu, a u 24 četri prsta otvoreni, nije očigledno dovoljno brzo, pa eto da dripek to malo ubrza.

U nekom trenutku dogodi se eksplozija! Pukao vodenjak, doktor kaže: "Otvoreni ste 10 centimetara". 

"Koliko još, doktore?"

"Brzo će to. Neće još dugo", kaže on.
"Pa koliko?"

"Ne duže od dva sata", kaže on sa smješkom.

"Dva sata!?!?!". Bit će ovo zanimljivo...

Nakon par minuta došla su i probna tiskanja i prehodavanje trudova bez tiskanja. U jednom trenu kaže žena: "Zovi doktora, mala izlazi van!"

I eto mene opet.

"Gospodine vratite se u boks!! Prestanite izlaziti van!", kaže draga babica. 

"Ali dijete ide van. Može li doktor doći pogledati?"

"Gospodine vratite se u boks!"

"Ali dijete je vani!"

"Čujte gospodine. Ovaj posao radimo već 20 godina. I znamo što radimo. Vaša žena je prvorotka i dijete neće još van. Ima vremena. Neće ona tako brzo!", kaže babica samouvjereno.

I tu se spustila roleta.

"Molim vas dođite i pogledaje ju. Ne paničarim! Ali ako žena kaže da je dijete vani, onda je dijete vani!"

Nakon dvije minute, nevoljko dolazi babica i doktor za njom.

Pogledaju doktor i babica. I gle čuda, dijete izlazi van. 

Nikada nisam u životu vidio da se instrumenti mogu brže složiti i ekipa pripremiti za porod. U roku nekoliko minuta instrumenti i stol bili su spremni, a krenulo je tiskanje. 

Dva tiskanja kasnije, prekrasno malo ljubičasto čudo ugledalo je svijetlo ovoga svijeta. Doduše, je da je to bilo ono neonsko u bolnici i da je prvo lice bilo one predivne, prepametne i preiskusne babice. Ali hvala onome gore što male bebe čim izađu ništa ne vide, nego samo osjete otkucaje srca majke koja ju je nosila devet mjeseci. 

I zato muž mora biti na porodu. Ne samo da prisustvuje najljepšem događaju u svome životu, nego da zaštiti svoju obitelj kada je to najpotrebnije. Vi procjenite je li trebala zaštita.....

P.S. Apsolutna pohvala doktoru! Ne znam kako se zove, nažalost, ali bio je jako strpljiv, suosjećajan i human. Doduše, bio je jako mlad. Zato je vjerojatno i bio takav... A ako vas zanima o kojoj se bolnici radi, slobodno pitajte.