I dok nestrpljivo iščekujem vijesti o tome kako je sve prošlo, prisjećam se sebe na prvi dan škole. Baka mi je trakom povezala kikice, natovarila torbu na leđa i bez suviše razgovora krenula sa mnom u novu avanturu. Čini mi se kako se tada nije toliko kompliciralo oko odijevanja i nije se tjednima prije djecu psihički pripremalo na sve ono što ih očekuje u školi
Čini se da smo spremni za veliki dan u našim životima. Barem što se tiče kompletne opreme. Naoružani smo školskom torbom tri u jedan. Koliko smo ju platili čudim se da s njom nismo dobili vrećicu instant znanja potrebnog za prvi razred. Naša Krezubica je nesretna, jer je sinoć morala žrtvovati gornju jedinicu za šačicu novčića Zubića Vile.
"Mama,kako ću takva u prvi razred? Svi će mi se smijati!"
I dok je Krezubica uvjerena da nikome neće promaknuti njezina "škrbavost", mene muče mnogo kompleksnije stvari. Na primjer, kako će se ona priviknuti na školske obveze, hoće li je mučiti čitanje i kako će se uklopiti u njoj sasvim novu okolinu. Kako će putovati potpuno sama (bez ikoga svoga) autobusom do škole. Hoće li se sjetiti da ne smije izaći iz škole dok god netko od nas ne dođe po nju. Taj prvi dan morala sam propustiti, jer moram na posao. Potrudila sam se da sve pripremim i da ništa ne bude zaboravljeno.
U školu sam išla sama s ključem oko vrata
Na putu do posla misli su mi u školskoj klupi s mojim djetetom i zebnja u srcu. I dok nestrpljivo iščekujem vijesti o tome kako je sve prošlo, prisjećam se sebe na prvi dan škole. Baka mi je trakom povezala kikice, natovarila torbu na leđa i bez suviše razgovora krenula sa mnom u novu avanturu. Čini mi se kako se tada nije toliko kompliciralo oko odijevanja i nije se tjednima prije djecu psihički pripremalo na sve ono što ih očekuje u školi. U školu sam uglavnom išla sama sa ključem oko vrata, jer sam iz kuće također kretala sama. Svi smo imali jednake šlapice i nitko nije nosio fotoaparat da uslika dijete. Bila su to čini se, bezbrižnija vremena.
Danas se sve mora isplanirati u tančine. Nekada su samo poneki imali telefon. Danas se djetetu kupuje mobitel čim krene u školu da bi u svakom trenutku mogli biti u kontaktu s njim. Razmišljam o tome koliko u svemu tome i sama pretjerujem, jer moje dijete je sposobno za mnogo više stvari nego što mislim.
Po povratku iz škole ona je oduševljena i prepuna dojmova. Nakon nekoliko dana oduševljenje je vidno splasnulo. Naša ponosna školarka pretvorila se u naporno gunđalo. Svako jutro ista epizoda.
"Ne želim ići u glupu školu! Zalijepit ću se za strop!"
"Nemamo vremena za prepirku, autobus dolazi za desetak minuta!", uspuhano joj nastojim objasniti da nema izbora i tu gubim gotovo pet minuta.
"Ne želim se voziti glupim autobusom", malena buntovnica ne odstupa od svoje nakane. Povlačim je za ruku i gotovo izvučem iz kuće, jer je autobus već na kućnom pragu. Poraženog izraza lica ona ulazi u autobus kao osuđenik u kombi s rešetkama. Dan za danom, tjedan za tjednom i već smo se "uštimali" i pregazili mnoge prepreke. Priznajem da se moja trenutna stvarnost prilično razlikuje od očekivanja koje sam imala prije nego što je krenula u školu.
Sedmogodišnjakinja koja je iz igre zakoračila u svijet obveza i odgovornosti
Prije me je kreativni nered u njezinoj sobi zabavljao. Sada se uzrujam svaki puta kada uđem u njezinu sobu. Zašto nije pospremila knjige? Zašto je školska torba bačena u ćošak sobe? Zašto nikada ne zna gdje joj je gumica? Zašto zaboravlja školski pribor i zašto pisanje zadaće ponekad potraje cijelo popodne? Jesu li to loši znakovi? Imam li ja lijeno dijete?
A onda me potpuno razuvjeri i pozitivno iznenadi sa onim: "Mama, sve sam sama napisala i spremila sam knjige i vodene bojice. Znaš li da sutra idemo u kazalište, zar si zaboravila?"
Pa mi tada padne stijena sa srca i nastojim vjerovati da će izrasti u odgovorno biće i shvatim da imam prevelika očekivanja. Ona je samo sedmogodišnjakinja koja je iz igre zakoračila u svijet obveza i odgovornosti. Ona je sasvim normalna klinka, poput većine njezinih vršnjaka. Ponekad nemoguće djetinjasta, ponekad iznenađujuće zrela. Uspinjući se stepenicama njezinog razvoja učim kako biti tolerantnija i strpljivija. Baš poput svake majke željela bih gledati na školskim panoima njezine radove i uživati u njezinim uspjesima.
No, ipak mi je najvažnije da u svemu tome ona i dalje bude dijete, dokle god joj je to potrebno. Gledam je kako raste i osjećam golemu radost. Od bucmaste bebe do vrckave prvoškolke. Sad tek dolazi prava borba.
