Ne bi li bilo divno da dijete crta, piše, radi nešto konstruktivno, po mogućnosti na svježem zraku i cvjetnoj livadi? Skidam kapu takvim roditeljima, ali i toplo pozdravljam one koji će se naći u igrama koje danas okupiraju naše kikiće, piše Domagoj Jakopović Ribafish
Savršeno raspoloženje u moje rastavljeno kućanstvo jamačno bi unio moj desetogodišnjak kad bi se nakon škole na vratima pojavio sa sljedećim riječima.
"Bok, tata, dobio sam tri petice iz znanja i dvije iz zalaganja. Osvojio sam i prvo mjesto na županijskom natječaju iz flaute. Pritom sam spasio psa iz rijeke i preveo bakicu preko ulice. Idem sad napisati zadaće, i pojesti puno povrća i ribe, pa ću se ići igrati s prijateljima u park, molim te spremi mi mobitel do sutra, kasnije ću biciklom na trening, a navečer ćemo zajedno kontemplirati o lektiri".
Naravno da se ovakvi snovi ostvaruju samo rijetkima, jer današnja su djeca potpuno drugačija nego što smo mi bili osamdesetih. Baš kao što smo i mi bili nepodnošljivi našim roditeljima koji su stasali šezdesetih, i tako u krug.
Tko ne bi htio da mu dijete ima vrhunske sportske rezultate, bude glazbeni virtuoz ili pak zabljesne na nekom trećem području, naravno, ne pod cijenu da nauštrb ne zaglave u nekoj vrsti ovisnosti i zatupe od previše treniranja ili vježbanja?
Ne bi li bilo divno da dijete crta, piše, radi nešto konstruktivno, po mogućnosti na svježem zraku i cvjetnoj livadi? Skidam kapu takvim roditeljima, ali i toplo pozdravljam one koji će se naći u sljedećim igrama koje danas okupiraju naše kikiće.
Mobitel
Ako mu date Nokiju 3310, igrat će zmijicu do iznemoglosti, ako mu date bilo što drugo, igrat će sve ostalo. Budimo realni, da smo ih i mi imali, i mi bismo se igrali, a roditelje koji bi nam ih zabranili – smatrali težim podlacima. Baš kao što i oni danas nas gledaju kad im ga otmemo prije jela/spavanja/ičega. Zabraniti im telefon? Pa kako će se vratiti sami kući iz škole tih 380 metara...
Zašto moja djeca nemaju mobitel
Konzole
Wii vs PlayStation – prestar sam i preveliki hedonist da bih se umjesto druženja s dragim ljudima sam igrao uz upaljeni televizor, pa i dalje druženje uz Super Mario galaxy 2 smatram izgubljenim vremenom. Ma koliko mi planeta osvojili i koliko on naučio engleskoga, kako to može biti bolje od tračanja na klupici, ili bacanja lopte kroz obruč ili vrata, kakooo?
Sve više dječaka ovisno o igricama, a djevojčica o mobitelima
Tablet
To ima kod mame, nei ne kužim što je to... Vjerojatno neko limitirano računalo koje služi kao mini konzola, dakle opet za plošno trčkaranje.
Televizor
Nekad si čekao 19.15 više nego ručak i večeru zajedno, danas ima 37 programa sa 325 crtića, od kojih ni jedan nije sjena Dušku Dugoušku, alias Zekoslavu Mrkvi... Doduše, Spužva Bob je čudo, ali više meni nego njemu... S koliko se godina smije početi gledati South park?
Računalo
Zlo svih zala na kraj. Mislio sam da će se Junior puno više igrati, ali on ode na YouTube, ukuca Jacka Septiceyea, gleda i smije se. Srećom pa ubode i neku pametnu igricu, prošli smo hrpetine Escape roomova, i na kompu i uživo, ali opet, leći i gledati YouTube dok mu ne dosadi, dakle – nikad? Za razmišljanje, u svakom slučaju...
Prijeti li vašem djetetu ovisnost o kompjutoru?
Ideja mi je napraviti nekakav bicikl, spravu za veslanje ili trkaču traku koja bi proizvodila energiju dostatnu za igranje – koliko se znojiš, toliko ćeš buljiti u ekran, ali za sada ne stižem. Pa pribjegavam staroj teoriji - sili. Za sat vremena ekrana pokušavam uzeti sat vremena zraka, pa kad i ako prođe - prođe.
Ponekad se osjećam kao da mu uzimam pola sladoleda iz ručice, ali s druge strane, kad mu kažem da se skine s mobitela, a on mi 'podfrkne' - pa i ti si na njemu, jasno vam je da bismo prvo trebali krenuti od sebe. A to je tako teško, zar ne?
